Predstava “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” suvremenog francuskog dramatičara i kazališnog redatelja Joela Pommerata, čijom premijerom zagrebačko Gradsko dramsko kazalište Gavella u petak 22. rujna otvara novu sezonu, bit će, po riječima redatelja Paola Magellija, čarolija vrhunskog umjetnika u priči o ljubavi u krizi s referencama na svijet i poetiku Alberta Camusa.
“Nakon dugo godina stanke, Francuska je dobila jednog zanimljivog umjetnika, fantastičnog pisca i odličnog redatelja, čovjeka koji posljednjih godina živi povučeno od svijeta a napisao je 13 tekstova, jedan ljepši od drugog, u kojima se bavi svijetom u kojem živimo, i to na jedan fantastičan način”, rekao je Magelli u razgovoru za Hinu.
“Pommeratov je teatar magični teatar jednog fantastičnog pisca i redatelja, čije je pisanje konkretna analiza različitih tema, i to u blokovima, s time da je svako veliko pitanje sadržano unutar njegove dramaturgije uvijek neko drugo pitanje. Pommerat je kao jedan intelektualni i poetski kontinent”, dodao je.
Predstava “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” premijerno je postavljena 2013. u pariškom Odeonu. Najavljena je kao emotivna i zaigrana pohvala ljubavi, duhovit i poetičan scenski predložak ponuđen izvođačima s nježnošću i razumijevanjem glumca koji piše za glumce.
“U tom se tekstu radi o tome koliko smo mi u životu nesretni – kad nema ljubavi, svijet ne funkcionira, a kad je ima, funkcionira još manje”, istaknuo je redatelj.
Joel Pommerat (1963.) jedna je od najzanimljivijih ličnosti suvremenog francuskog teatra; svestrani umjetnik koji režira samo vlastite tekstove oslanjajući se pritom na eksperimentiranje i improvizaciju u suradnji sa svim dionicima umjetničkog procesa. Osnovao je 1990. svoju kazališnu trupu a na svoj je 40. rođendan 2004., pokrenuo neobičan projekt: obećao je svojim glumcima da će tijekom idućih 40 godina posebno za njih napisati po jedan tekst godišnje.
Prekretnicu u njegovu radu označila je predstava “Crvenkapica” (2004.), nakon koje su ga prepoznale i kritika i publika. Dosad je napisao i režirao tridesetak kazališnih komada, a među važnijima su “Trgovci” (2006.), “Pinocchio” (2008.), “Drhtim” (2008.), “Krugovi/Fikcije” (2010.), “Pepeljuga” (2011.), “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” (2013.) i “Louisov kraj” (2015.). Dobitnik je niza prestižnih nagrada.
Hrvatski teatar mora poduzimati više rizika.
Do sad Pommerat nije postavljan u Hrvatskoj. Magelli, redatelj čiji rad hrvatska publika sa zanimanjem prati već dugi niz godina i čije se nove predstave uvijek iščekuju s nestrpljenjem, s tim se tekstom već susreo: postavio ga je prije osam mjeseci u njemačkom Dortmundu, “ali bilo je to jedno drugačije čitanje Pommerata”.
Dok su izvedbe suvremenih francuskih dramskih tekstova u hrvatskom kazalištu rijetkost, pa je “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” već i po tome zanimljiva novost, Magelli ističe kako bi u ovim vremenima koja ocjenjuje monstruoznim za kulturu, Hrvatska trebala više ulagati u svoj teatar, “od onog monumentalnog do ovakvog više intelektualnog”, ne libeći se pritom poduzimanja određenih rizika.
“Uspjeh je u nastojanju da se poduzme nešto zaista duboko i potrebno, umjesto mazanja očiju s takozvanim produkcijama. Produkcijama čega – smeća? Kazalište je tu za kulturno opismenjavanje naroda. Ako narod nije ‘duhovno servisiran’ od države, ne treba se čuditi kad raste divljaštvo”, smatra redatelj koji se, nakon šestogodišnjeg intendantskog mandata u Italiji, prošle godine “vratio” u Hrvatsku i Zagreb, za koji kaže da je još 1985. “ušao u njegovu sudbinu”.
Predstava o ljubavi u krizi
Suprotno očekivanjima sugeriranih naslovom, “Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” nije predstava ni o politici ni o ratovanju, već o ljubavi. Riječ je o studiji parova u krizi. Pommeratovo je pismo “gorko-slatko”, ali francuski autor kao da se uz osmijeh poigrava s melodramatičnom matricom, ne izrugujući joj se, nego ju inventivno preispitujući.
“Pommerat kreće od jedne suštinske istine: da niti u jednom društvu, niti u jednoj zemlji ili mjestu, niti u jednom djeliću ovoga svijeta nema sretnih ljudi, i pita se zašto”, rekao je Magelli.
Predstava je raspršena, podijeljena na 20-ak međusobno nepovezanih kratkih sličica u kojima se glumci pojavljuju u nizu različitih uloga, ali uvijek u odnosima na rubu raspada – narušeni odnosi Pommeratov su osobni potpis – a svaka je scena prožeta neodređenom tugom. Njegov se prikaz ljudskih odnosa i ljubavi možda najbolje može sažeti rečenicama koje izgovaraju njegovi likovi: “Ljubav jednostavno nije dovoljna”, ili “Ovaj se svijet urušava od neljubavi”.
Redatelj koji takve, formom raspršene tekstove svojim redateljskim postupkom vješto okuplja i zbija, Magelli ističe kako se u tekstu držao izvornika, onoliko koliko je to posredovano prijevodom, ali je poduzeo “neka manja dramaturška pomicanja”.
“U dogovoru s dramaturginjom Željkom Udovičić Pleština odlučio sam se na jednu malu dramaturšku intervenciju, odnosno, jednu promjenu funkcionalnog lika”, pojasnio je.
Gavellina će produkcija, tako, umjesto izvornih devet imati deset glumaca, od kojih se svaki pojavljuje u četiri ili pet uloga, s time da ih je ukupno 54.
Crnohumorni kaleidoskop ljudskih odnosa
Ono što se događa na pozornici, redatelj opisuje kao “duhovnu štafetu” koju glumci kao u čaroliji predaju jedni drugima izmjenjujući se u nizu uloga.
“Zapravo se radi o kompoziciji jedne jedine slike, u našoj verziji podijeljene na 19 segmenata koji čine jedan cjeloviti vitraj. Ti se dijelovi mogu gledati odvojeno, ali kad pogledate cjelinu vidite da je riječ o jednoj jedinoj slici koja u dijalektičkom smislu predstavlja sliku jedne duše”, pojasnio je.
Tekst obiluje crnim humorom. Naslov naslov je vrsta zajedničkog nazivnika svih scena, koji govori o (ne)mogućnosti da se ljubav – zaista – dogodi, a preuzet je iz prizora u kojem suprug, suočen po milijunti put s pitanjem koje mu supruga oboljela od Alzheimera postavlja svakoga dana: Tko si ti?, slomljeno kaže: Kad smo se upoznali, bilo je savršeno. Bili smo kao dvije polovine koje su se izgubile i pronašle. Bilo je predivno. Kao da su Sjeverna i Južna Koreja otvorile granicu i ponovo se ujedinile, pa su se ljudi koji se godinama nisu mogli vidjeti – napokon – našli.
“Ponovno ujedinjenje dviju Koreja” može se odnositi na sve i svakoga u nizu sličica koje obiluju i tragičnim i komičnim elementima. Svaki prizor ima svoju malu dramaturgiju, poput dobro osmišljenih novela, a u svima je riječ o ljubavi u svim oblicima, ili bolje reći o izostanku ljubavi, o tome kako je teško voljeti. Jedan je francuski list predstavu opisao kao kaleidoskop ljudskih odnosa.
Magelli ističe kako je riječ o “nemogućnosti povezivanja, komuniciranja i funkcioniranja, baš kao Sjeverna i Južna Koreja”.
Predstava nudi dvadeset suvremenih varijacija na temu ljubavi – od srcedrapajućih do urnebesno smiješnih, razotkrivajući s jedne strane njezine nedostatke, tajne i ključna nerazumijevanja, ne libeći se istodobno dotaknuti ljubavnih iluzija, pomicanja granica, pa i nasilja.
“Na primjeru ‘Ponovnog ujedinjenja dviju Koreja’ nije moguće govoriti o elementima Pommeratova teatra – jer riječ je o posebnom tekstu, fragmentarnom, što za toga autora nije tipično, naprotiv, to je jedini njegov fragmentarni tekst”, napomenuo je Magelli.
Duhovit pejzaž obilježen Camusovim egzistencijalizmom
Pommeratovo kazalište kritika opisuje kao čaroliju vrhunskog umjetnika. Sam Pommerat za sebe kaže kako želi koristiti pozornicu kako bi izrekao ono što nije dosad nikad izrečeno. Za Pommerata je tipično poigravanje svjetlom i sjenom – njegove su predstave često obilježene potpunim zamračenjima i uglavnom tek ambijentalno osvjetljene.
Magelli pojašnjava da se Pommerat bavi teatrom koji Francuzi zovu ‘bricolage’, gradi novu cjelinu spajajući različite elemente. Tipične su za njega ogromne pozornice, u čemu se produkcija u Gavelli, kako ističe njezin redatelj, zbog manjeg prostora i tehničkih ograničenja, ipak razlikuje od izvornika.
“U Francuskoj se nitko ni ne usuđuje raditi predstavu po njemu jer su njegove predstave toliko lijepe da drugi teatri i redatelji imaju gotovo jedan strah od toga. Mi srećom nismo u toj poziciji”, napomenuo je Magelli.
Pommeratov teatar nije teatar realizma: scenograf, talijanski slikar Lorenzo Banci radnju je smjestio unutar jednog “nestvarnog prostora, dezolatnog ali duhovitog pejzaža gdje se ne zna gdje se nalaziš, na ovoj zemlji ili ne”, pa je opći dojam pomalo nadrealan, no to je u skladu s Pommeratovom poetikom, jer “nadrealizma ima već u spajanju priče”.
“Moja je poetika vrlo vezana uz pojedine autore koji su ostali u mojoj duši, kao što je (Luis) Bunuel. U ovom sam slučaju uzeo kao referencu svijet i poetiku ‘Stranca’ Alberta Camusa, njegovo ironično mišljenje naspram svijeta, njegov ironičan odnos spram egzistencije, dakle riječ je o jednom možda više egzistencijalističkom pristupu”, dodao je Magelli.
“Nastojali smo postići iluziju kroz fantastično glumačko umijeće unutar jednog jedinog prostora”, pojasnio je, istaknuvši kako su Gavellini glumci u tom smislu obavili fantastičan posao.
Za predstavu je važna i glazba, čiji je autor Ljupčo Konstantinov, koji je dva mjeseca radio s glumcima “kako bi i kroz taj auditivni element stvorio cement koji ih drži zajedno”.
U predstavi igraju, i u njoj sviraju, Ksenija Pajić, Jelena Miholjević (klavir), Barbara Nola (harmonika i violina), Nataša Janjić (bas), Tena Nemet Brankov (saksofon), Petra Svrtan (klarinet), Janko Rakoš (klavir), Ranko Zidarić (bubnjevi), Enes Vejzović (bas) i Igor Kovač (gitara).
Tekst se igra u prijevodu Vande Mikšić. Autorski tim još čine kostimografkinja Marita Ćopo i oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik.
Fenix-magazn/HINA/Gea Vlahović/Foto:FaH
