Zlatko Dalić broncu je posvetio teško bolesnom Ćiri Blaževiću. Odmah sam zvao trenera svih trenera. Ćiro je plakao kao malo dijete, nije čuo da mu je Dalić posvetio medalju.
Piše: Antonio Bevanda
– Nisam to čuo, volim te, volim te – govorio je Ćiro, a onda briznuo u plač.
Bilo je to 17. prosinca 2022. godine. Zlatko Dalić broncu je posvetio teško bolesnom Ćiri Blaževiću. Odmah sam zvao trenera svih trenera. Ćiro je plakao kao malo dijete, nije čuo da mu je Dalić posvetio medalju. Da, ja sam mu javio da mu je Zlatko Dalić nakon pobjede protiv Maroka u Katru posvetio broncu.
Spremao sam se nazvati ga sutra. Za rođendan, kao i svaki put posljednjih godina.
A onda je jutros došla poruka. Umro nam je Ćiro. Sat vremena sam se spremao napisati svoj oproštaj od ‘trenera svih trenera’. I, ovaj za Fenix. I, onaj, osobni.
Vjerujte, ovo je najteže pisati. Bio je neponovljiv. Još tamo dok sam bio dijete od 2-3 godine, ćaća me odveo na jednu utakmicu Dinama u Hercegovini i tada su me fotkali prvi put s njim. Surađivali smo, poznavali se dobro zadnjih 20-ak godina. Koliko sam samo intervjua napravio s njim. Posljednji za Fenix-magazin, 15-ak dana prije početka Svjetskog prvenstva u Katru.
Koliko samo anegdota, na desetke. Neke ću sad napisati, a neke će zauvijek ostati između mene i njega. Neće više biti onoga Sine, uvijek te volim čuti. Bevanda, ti si moj. Kako volim kad me nazoveš. Koristio je dva mobitela. Omiljeni kafić bio mu je Charlie u centru Zagreba. Puno smo puta tamo pili kavu. Zezali se, svađali se.
Mi smo se pozdravljali poljupcima i zagrljajima. Toliko smo bliski bili.
A sad malo anegdota. Ante Čačić hrvatski izbornik. I, dobro mu ide. Napišem kako bodovno ima najbolji učinak ikad. Kako je najbolji hrvatski izbornik po tome. A, onda, zove Ćiro. Pa, jebote, Čačić. Gdje možeš napisati da je on bolji od tate Ćire… Pa, samo bodovno. Ma, ni, bodovno – odvratio je Ćiro i odvalio se smijati.
Imala je mama Kata i svojeg sveca zaštitnika. On je zaštitnik naše obitelji, blaženi Petar Barbarić. Njemu se zavjetovala da mene ne zovu Ćiro. Kad sam došao u Zagreb, igrati za Dinamo, svi su me zvali Blaž. Onda sam krenuo u poštu da javim mami kako joj je svetac uslišio želju da me više ne zovu Ćiro.
Bila je presretna, nije joj se sviđao naziv Ćiro, ali onda je neki klinac iz Bosne jednom viknuo Ćiro i opet se vratilo to Ćiro. Neka, meni je drago, taj me nadimak proslavio – rekao mi je u jednom intervju.
Franjo Tuđman, pokojni predsjednik, bio je osoba koju je obožavao. Prema njemu je imao veliko strahopoštovanje. Uvijek je to znao govoriti. Danas je kraj jedne epohe hrvatskog nogometa. Bez njega više ništa neće niti isto.
Fenix-magazin/SČ/Antonio Bevanda
