Na zamolbu obitelji žrtava iz Križančeva Sela u cijelosti, i bez ikakvih intervencija i sa njihovim naslovom, prenosimo otvoreno pismo upućeno veleposlaniku SAD-a Michaelu J. Murphyju i visokom međunarodnom predstavniku za BiH Christianu Schmidtu:
Poštovani i cijenjeni veleposlaniče SAD, Vaša ekselencijo Michael J. Murphy,
Uvaženi Visoki predstavniče, Vaša ekselencijo Christian Schmidt,
jučer 19.09.2023. godine, poslije 30 godina od velikog, možda i najvećeg stradanja hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini pa i u BiH, imali smo priliku čuti sudski pravorijek, najviše sudske instance u BiH o tome što misli o slučaju “Križančevo Selo” pokraj Viteza.
Križančevo Selo je samo ilustracija za brojne druge primjere, samo slika naše realnosti u kojoj žive žrtve stradalih i poginulih Hrvata u BiH! Nikakva očekivanja nismo niti imali jer su nas mnogostruka iskustva u borbi za istinu i pravdu u poslijeratnoj stvarnosti Bosne i Hercegovine naučila da ne trebamo ništa ni očekivati niti se ćemu nadati. Kada je naše kolektivno stanje duha takvo jer iskustva koja imamo ništa nam drugo ne mogu posvjedočiti, zašto nam onda vi, međunarodni autoriteti, dajete lažna uvjerenja o vladavini prava, pozivate nas da vjerujemo pravnoj državi kao i o općeprihvaćenoj pravnoj maximi kako su svi jednaki pred zakonom?
Iskustva iz prakse vas demantiraju u potpunosti!
Što je s Osmicom?
Što je s Buhinim Kućama?
Što je s Dusinom?
Što je s Maljinama?
Što je s Bikošima?
Što je s Bugojnom?
Što je s Trusinom?
Što je s Uzdolom?
Što je s Hrvatima Zenice, Kaknja, Vareša, Fojnice, Posavine?
Što je s nizom drugih stratišta o kojim tek ponešto i ponekad možemo pročitati?
Što je s 400.000 Hrvata koji su izbrisani sa svojih prijeratnih ognjišta kao primjer direktne posljedica ratnog zločina i etničkog čišćenja?
Kako objasniti da niti jedan zločin počinjen prema hrvatskom narodu nije na adekvatan način istražen niti procesuiran kako pred Haškim sudom tako i pred domaćim pravosuđem. Ako i jeste, završeni su simboličnim kaznama i ugodnim tretmanom po pritvorskim ćelijama.
Kada budete imali odgovore na ovu vrlo skromnu listu pitanja, onda će vam biti jasno zašto Hrvati u BiH ovu državu smatraju tamnicom, zašto je ne respektiraju, zašto se ne osjećaju lijepo, zašto nemaju povjerenja, a u konačnici zašto se ne identificiraju s njom ili da budemo do kraja banalni, ne navijaju za BiH nogometnu vrstu. Država koja ne poštuje svoje građane ne može očekivati uzvraćeno poštovanje.
Neodrživa je logika i pravni karakter presude u slučaju Križančevo Selo. Kako to da je jedan čovjek odgovoran za tolike egzekucije na tom mjestu. Sumnjamo u profesionalnost i sudačku objektivnost sudskog vijeća. Ne dvojimo uopće kako se tu radi o ljudima koji znaju svoj posao, ali isto tako ne dvojimo kako se radi o ljudima koji su nomenklatura duboke države povezane s političkim i vojnim strukturama bošnjačkog političkog vodstva. To su ljudi koji imaju i te kako sentiment za stradanje bošnjačkog naroda, ali ne i za zločine bošnjačkog naroda. Nemamo povjerenje u takav sud jer odluke Suda BiH ne samo u ovom slučaju nego i u nizu drugih ne korespondiraju niti s pravom niti s činjenicama. Ako hoćete ni sa zdravom logikom. S tim u vezi odluka prvostupanjskog suda morati će pretrpjeti preinake jer jednostavno nije logično da je jedan čovjek mogao uraditi takvu vrstu zločina koji je bio organiziran i koji bez ozbiljne logistike nije mogao biti niti napravljen. Sarajlić je možda najodgovorniji ali sam nije mogao to napraviti. Kako bilo i ova sramotna presuda potvrđuje kako je u Križančevom Selu počinjen ratni zločin nad hrvatskim narodom što su bošnjačke vojne i političke strukture godinama negirale.
Sudsko vijeće je poklonilo vjeru nizu svjedoka koji su sve do jednoga promijenili iskaze, a iskaze svjedoka tužiteljstva, odnosno iskaze obitelji žrtava nisu uzete u obzir. Stiče se dojam kako je sud tobože želio kazniti počinjeni zločin jer je on evidentan, a zapravo je žrtvovan Almir Sarajlić kojemu je natovareno i ono što je trebala biti zapovjedna odgovornost vodećih kadrova ARBiH. Kako objasniti i dovesti u logički slijed da je u istom predmetu osuđen potčinjeni vojnik, a njegov zapovjednik ili zamjenik zapovjednika istom presudom oslobođen. Likvidacije ljudi nije mogla počiniti jedna osoba bez organizirane pomoći i podrške. Bez ikakve dileme politika i bošnjačka duboka država su imala utjecaja na rad Suda BiH jer najveće stratište hrvatskog naroda u Lašvanskoj dolini pa i u BiH završilo je tek s jednom osuđenom osobom. Svi znamo da je sam kazneni postupak bio obilježen prijetnjama i ucjenama svjedocima čak i premlaćivanjem, što daje dovoljno indicija da se u Križančevom Selu događalo nešto što ovo sudsko vijeće nije vidjelo. Vitez je općina u kojoj je za vrijeme bošnjačko-muslimanskog sukoba stradalo 653 Hrvata i 394 Bošnjaka. Za sve zločine počinjene prema Bošnjacima odgovaralo je gotovo cjelokupno vojno i političko rukovodstvo Hrvata u Vitezu i šire. Bošnjački zločini u Vitezu sankcionirani su tek jednom presudom poslije 25 godina od počinjenja. Neusporedivo veći broj stradalih Hrvata u Vitezu i neusporedivo veći broj procesuiranih hrvatskih zločina u Vitezu kosi se sa elementarnom logikom i zdravom pameću, ako hoćete i sa zakonima fizike. Kako mnogostruko veći broj stradalih Hrvata u Vitezu može počiniti mnogostruko veći broj ratnih zločina? Jesu li i likvidirani ljudi u Križančevom Selu ratni zločinci?
Možda se pitate zašto se obraćamo Vama. Vi nas pozivate da poštujemo pravnu državu, učite vladavini prava, međunarodnu pravdu etablirate kao normu ponašanja i sistem vrijednosti, a odnos poštovanja prema žrtvi kao obrazac i zalog za uspostavu novih odnosa u BiH i zavjetrinu zajedničke budućnosti sva tri naroda u BiH. Cijela međunarodna zajednica vjerojatno sebi postavlja pitanje zbog čega političko vodstvo srpskog naroda negira genocid u Srebrenici. Sve dok bude vladao pristup i odnos “moja žrtva je žrtva, a tuđa žrtva nije žrtva” kao društvo za posljedicu ćemo imati takvo stanje kolektivne svijesti kod sva tri naroda u BiH. Sud BiH negira uopće mogućnost da je nad Hrvatima u BiH moguće počiniti zločin bilo koje vrste. Tek sporadični slučajevi osude zločina su samo iznimka koja potvrđuje pravilo. Institucionalni odnos nepoštivanja hrvatske žrtve u BiH je samo drugi naziv za “popularno negiranje genocida”. Sve dok ne postoje odgovori na gore postavljena i nikada odgovorena pitanja, mi imamo pravo to tako kazati. Svi ćemo se složiti, makar i načelno, da je pravna država pretpostavka normalne i uređene države. Obraćamo se vama jer ste i vi svjesni da je pravosuđe “rak rana” ovoga društva. Nikada niste iskoristili “tzv. bonske ovlasti” prema imenovanim nositeljima pravosudnih institucija. Ili smijenite takve pojedince ili ukinite Odjel za suđenje ratnim zločinima. Vjerujte, Hrvatima u BiH je potpuno svejedno, nikakvih očekivanja nemamo, stoji na kraju otvorenog pisma.
Fenix-magazin/SIM/
