Ambicija lokalnog političara iz HBŽ-a sve jasnije prelazi crtu: od suradnje s bošnjačkim strankama, preko šutnje o politički motiviranim donacijama, do relativizacije jezika i identiteta. Hrvatski narod – šuti li, ili je već rekao “dosta”?
Piše: Mario Tokić
Politička alternativa ili tiha kapitulacija?
Ivan Vukadin, aktualni predsjednik Vlade Hercegbosanske županije i lider Hrvatskog nacionalnog pomaka (HNP), na političkoj se sceni pojavljuje 2008. godine, kada prvi put preuzima funkciju načelnika Općine Tomislavgrad. Uslijedit će još dva mandata na čelu općine, što ga pozicionira kao jednog od najutjecajnijih lokalnih dužnosnika u redovima HDZ-a BiH. Tijekom tog razdoblja obnaša i dužnost člana Predsjedništva stranke, sudjelujući u krojenju njezine političke strategije.
No 2020. godine dolazi do raskola. Vukadin i skupina njemu bliskih dužnosnika izbačeni su iz HDZ-a BiH zbog, kako je tada navedeno, “teške povrede Statuta HDZ-a BiH”, čime su brisani iz evidencije članova. Taj potez označio je kraj njegove dugogodišnje suradnje sa strankom u kojoj je politički stasao.
Nedugo nakon isključenja, Vukadin osniva novu političku stranku – Hrvatski nacionalni pomak (HNP).
Danas, pet godina kasnije, Vukadin je sve češće meta kritika zbog odluka koje, prema ocjenama dijela javnosti i analitičara, znače udaljavanje od temeljnih nacionalnih interesa. Umjesto dosljedne politike i zaštite volje birača koji su mu godinama davali povjerenje, sve češće mu se pripisuje model djelovanja temeljen na osobnom interesu i političkom oportunizmu – bez jasnih ideoloških granica, ali i bez preuzimanja odgovornosti.
Gdje je Ivan Vukadin danas?
Danas je Ivan Vukadin etablirani politički akter čija se moć i utjecaj temelje na pragmatičnim savezništvima, prije nego na jasno definiranoj viziji ili programu. Trenutno je predsjednik Vlade Hercegbosanske županije i lider Hrvatske nacionalnog pomaka (HNP).
Vukadinova otvorena suradnja s članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem, čije je imenovanje među Hrvatima duboko osporavano, te dolasci bošnjačkih ministara poput Rame Isaka u Hercegbosansku županiju, jasno pokazuju njegovu sklonost prema političkom pragmatizmu. Takvi potezi često se tumače kao odstupanje od tradicionalnih hrvatskih političkih interesa.
Dodatno, kontroverze izazivaju i odluke vezane uz upravljanje prirodnim resursima županije. Dodjele koncesija za energetske projekte, uključujući vjetroparkove, provode se bez dovoljno transparentnosti i bez dovoljno uključivanja lokalnih zajednica, što dodatno potkopava povjerenje u njegovu upravu.
Bosanski jezik u hrvatskim školama? Prvi znakovi popuštanja
Ministarstvo znanosti, prosvjete, kulture i sporta HBŽ – pod Vukadinovom vlašću – uputilo je upitnike školama o uvođenju bosanskog jezika u nastavu. Iako odluka još nije donesena, reakcije roditelja, učitelja i braniteljskih udruga bile su jasne: zašto se takva pitanja uopće nameću u županiji gdje Hrvati čine većinu?
U isto vrijeme, srpski jezik je već prisutan u školama u Glamoču. Mnogi se pitaju – je li hrvatski jezik idući na udaru kompromisa?
Donacija Željka Komšića za crkvu u Kongori: simbol koji vrijeđa
Nakon što je iz kabineta Željka Komšića poslana donacija za obnovu crkve svetog Ante u Kongori – hrvatsko selo u Tomislavgradu – hrvatska javnost očekivala je reakciju. Nije je bilo. Donacija je prihvaćena. Bez pitanja, bez stava, bez komentara.
Podsjetimo: Komšić je već tri puta izabran glasovima Bošnjaka, i kao takav – za većinu Hrvata – simbol neprihvatljivog političkog nasilja. Ako su crkve sada platforma za pranje političkih biografija, pitanje je – zašto nitko ne govori?
Medijska šutnja nije slučajna: hrvatski mediji gase Vukadina
Zanimljiv je i paradoks koji se pojavio nakon formiranja tzv. oporbenog bloka za izbore 2026. godine: Ivan Vukadin gotovo nestaje iz hrvatskih medija. Nema više intervjua, nastupa, izjava – tišina. Iako nikada nije javno obznanio političko povezivanje s bošnjačkim strankama, niz posjeta ministara iz tih stranaka u Hercegbosansku županiju, uz konkretne poteze same Vukadinove vlade i njegovih ministara, govore dovoljno glasno. I preglasno za one koji žele ostati gluhi.
Dok ozbiljni hrvatski mediji, očito, više ne žele davati prostor političaru koji je nacionalne vrijednosti zamijenio za lokalnu funkciju i klimavu “opoziciju”, mali lokalni portali nastavljaju svoj festival tišine pod krinkom informiranja. Umjesto novinarstva – promotivni pamfleti. Umjesto pitanja – naslovnice u stilu “kako nam je bilo lijepo na sastanku”. Kritika? Samo ako dolazi izvana.
Sve skupa postaje tragikomična slika političkog projekta koji se urušava pod vlastitim kontradikcijama: Hrvatu koji šuti kad treba govoriti, surađuje kad treba odbiti, kalkulira kad bi trebao imati stav. Riječ je o svojevrsnoj medijskoj karanteni – i to s razlogom. Jer šira hrvatska politička scena više ne vidi u Vukadinu predstavnika, već činovnika bez kompasa. Čovjeka spremnog sve relativizirati, sve opravdati, sve prešutjeti – samo da ostane relevantan.
Jer politika bez identiteta nije pragmatizam. To je kapitulacija. I dok se gase kamere, gase i iluzije – jer narod, kad osjeti da ga netko prodaje sitno, zna biti vrlo jasan u odgovoru.
A pitanje koje se više ne šapuće, nego sve češće izgovara naglas glasi: je li ovo cijena kvadrata nekretnina po Dalmaciji? Ili možda stanova po Zagrebu? Ako jest – neka barem narod zna što je bilo na stolu kad je trgovina počela.
Koalicije i kalkulacije: tko s kim i po koju cijenu?
Na papiru – većina. U praksi – manjina koja kalkulira. Vlast u kojoj se više pazi da se ne zamjere Sarajevu nego da se čuje što kaže Livno, Tomislavgrad, Kupres ili Glamoč.
Na pravoslavni Badnji dan na Facebook stranici Gorana Broćete – bivšeg gradonačelnika Drvara i zastupnika SNSD-a u Skupštini Livanjskog kantona – objavljena je božićna čestitka s pozdravom “Pomoz Bog” i fotografijom muškarca u četničkoj uniformi, s mitraljezom i sjekirom u rukama. Dok se istovremeno traži uklanjanje grba Herceg-Bosne, hrvatski identitet polako postaje predmetom političkih manipulacija i trgovine.
Jer ako je cijena ulaska u vlast politička šutnja o jeziku u školama, prešućivanje simbolički spornih donacija iz sarajevskih kabineta i ignoriranje identitetskih tema – onda to više nije suradnja, nego gola trgovina. A roba na toj pijaci nije ni zakon, ni funkcija – nego hrvatski identitet.
Kada jezik postane pregovaračka stavka, a obrazovanje politički eksperiment, jasno je da više ne govorimo o kompromisu, već o potpisanom popisu ustupaka. U takvoj atmosferi, ne šuti se zbog mira – šuti se jer je cijena dogovorena. A kad se sve sabere, pitanje nije tko s kim dijeli vlast, nego – što se za tu vlast morao dati zauzvrat.
Ambicija lokalnog političara – hod po tankoj liniji
Ivan Vukadin sve otvorenije koketira s idejom kandidature za hrvatskog člana Predsjedništva BiH 2026. godine. U međuvremenu, aktivno se približava bošnjačkom biračkom tijelu. S hrvatskim temama – sve tiši. S bošnjačkom podrškom – sve aktivniji.
Formiran je i tzv. oporbeni blok za naredne izbore, čiji je Vukadin jedan od nositelja. Cilj? Pojaviti se kao “prihvatljiv Hrvat” u očima Sarajeva. Je li to put kojim treba ići?
Već sada mnogi povlače paralelu s Martinom Ragužem – političarem koji je svojedobno pokušao osvojiti i bošnjačke glasove za ulazak u Predsjedništvo BiH. Rezultat znamo: politički brodolom. Zanimljivo je da je tada, u tom ambicioznom, ali kratkog daha projektu, Ragužu desna ruka bio upravo Ilija Cvitanović – današnji predsjednik HDZ-a 1990. i aktualni Vukadinov prvi politički saveznik.
ZAVRŠNA PORUKA: Politika bez identiteta vodi u poraz
Hrvatska politika u BiH ne smije biti trgovina, kalkulacija niti eksperiment. Ona mora počivati na vrijednostima koje nisu – i ne smiju biti – pregovaračke: jezik, kultura, vjera, povijest i zajedništvo. To su temelji na kojima je hrvatski narod ovdje opstao – ne milošću drugih, nego svojom žrtvom, krvlju i ustrajnošću.
Prevelika je cijena plaćena. Tisuće života, razorena sela, prognani naraštaji. Jesmo li se za ovo borili? Da danas gledamo kako se naš identitet nudi u političkoj trgovini za jedan mandat više? Da šutimo dok se ruši ono što su branitelji branili oružjem, a narod čuvao molitvom i radom?
Tko danas misli da narod neće prepoznati prodaju pod krinkom pragmatizma – taj vrijeđa i pamćenje i dostojanstvo onih koji su prošli rat, gubitke i poratne ucjene.
Ivan Vukadin trenutno još ima funkcije, možda još vjeruje u tišinu kao strategiju. Ali ono što nepovratno gubi – jest povjerenje hrvatskog čovjeka. A to je kraj koji dolazi bez najave.
Političke kalkulacije brišu se na istom mjestu gdje narod piše povijest – na izborima. Na papiru gdje olovka vrijedi više od svakog dogovora iza zatvorenih vrata.
Jer u zemlji gdje je identitet granica opstanka – oni koji ga prodaju, ostat će i bez naroda, i bez vlasti.
Narod pamti. Pamti tko ga je vodio kad je bilo najteže – i tko ga sada pokušava prodati najjeftinije. A narod koji pamti, zna i reći: dosta je bilo.
Fenix-magazin/MD/Mario Tokić
