Predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa Stjepan Asić uputio je otvoreno pismo hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću o Komemoraciji na Bleiburgu.
Pismo prenosimo u cijelosti:
Bliži se još jedna godišnjica najveće tragedije Hrvatskog naroda, Bleiburga i križnog puta.
Tragedija u svibnju 1945. bila je tragična iz više razloga.
Prvo, jer označila kraj hrvatske države, koja je kakva god ona bila da bila postojala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Iako se išlo za tim da se ta ideja hrvatske države zatre u hrvatskom biću ona je ipak opstala i ponovno iskrsnula devedesetih godina prošlog stoljeća.
Drugo, tragedija koja je zadesila hrvatski narod na kraju četverogodišnjeg rata bila je krvava u naravi, jer je težila njegovom istrjebljenju samo radi toga jer je želio svoju vlastitu državu i smatrao se klasnim neprijateljem od tako zvanih pobjednika. A da je to tako potvrđuje činjenica da su se ta ubojstva, pokolji, dogodili nakon svršetka rata, kad je cijeli svijet slavio konačni kraj hrvatski je narod tek započeo svoju kalvariju.
A kad se uzme u obzir tko je tu najviše stradao, uz hrvatsku vojsku to su bili civili, koji suustvari bili većina. Većina likvidiranih nije počinila nikakve zločine, nego su bili u najboljoj vjeri i potpunom predanju, da služe Hrvatskom Narodu« (nadbiskup Stepinac g. 1945.), u vrlo zamršenim političkim okolnostima, izvršavali svoje vojničke dužnosti, branili svoje obitelji, svoje domove i svoju državu.
Masovno su i u velikom broju likvidirani ranjenici i bolesnici, djeca, žene i starci koji nisu bili nikomu opasnost i koje bi najstroži i najnepravedniji sud poštedio« (jugoslavenski komunistički disident Milovan Đilas, 1977.).
Zato je neobjašnjivo da je vlada Republike Austrije najednom zabranila misno slavlje na samom mjestu predaje i prvoj postaji Križnog putu, na Bleiburškom polju. Komemoracija koja se već godinama tu redovito održava.
Još 1988. Hrvatsko narodno vijeće, (HNV) krovna hrvatska iseljenička organizacija tog vremena, preko svog Informativnog ureda u Australiji, zatražilo je informacije o mogućnosti održavanja komemoracije na licu mjesta u Austriji.
Pismo je tada bilo upućeno tadašnjem predsjedniku Republike Austrije i odgovor je zaprimljen od austrijskog veleposlanstva u Canberri, odgovor koji je među ostalim potvrdio da “nadležna austrijska tijela neće načelno uložiti prigovor na organizaciju komemoracija u Austriji sve dok su u skladu s austrijskim
pravilima i propisima. Kao i prethodnih godina, komemoracija će morati održavati isključivo vjerski karakter, bilo kakvo političko djelovanje neće biti dopušteno”.
2
Iako su se na samom mjestu već ranijih godina obilježavale godišnjice tada još nije bilo specifičnog uređenog spomen obilježja sa binom za održavanje mise i prisutnosti većeg broja hodočasnika.
To je došlo tek dvadesetak godina kasnije, i to na poticaj još jedne iseljeničke organizacije Hrvatskog svjetskog kongresa.
Tada je došlo i do promjene natpisa na spomeniku, ili barem pokušaja, da se isti uskladi s činjenicom da su tu uz vojsku stradali i civili. Na kraju ponovno je vraćen stari natpis.
Jedan od razloga koje su austrijske vlasti iznijele da zabrane komemoraciju bio je njen politiziran aspekt, jer je bilo incidenata s pojedincima noseći na pr. ustaške simbole?
Iako je tih incidenata bilo malo i u ranijim godinama, dok su komemoracije bile uglavnom duhovne naravi, uz misu i počast žrtvama.
Drugim riječima radi se o jednoj običnoj izlici da se nađe opravdanje političkoj naravi ove zabrane od strane nove političke vlasti u toj zemlji.
Ne mislim da je Vlada Republike Hrvatske (RH) tada uložila kategorički protest kod austrijskih vlasti osim možda zatražila objašnjenje za takvu nerazumnu i eventualno silom nametnutu odluku. Takav stav RH mogao bi se protumačiti da je to bilo uoči uvođenja eura i još važnijeg pristupa Schengenskoj zoni, znajući da je za pristup potrebna suglasnost svih članica EU, tako i Austrije.
Sada kad je taj strateški cilj ostvaren vrijeme je da Vlada RH poduzme sve diplomatske korake i zatraži od austrijskih vlasti da se poništi zabrana službene komemoracije, sa svetom misom, na bleiburškom polju, i oskvrnavljen, obeščašćen, spomenik sa uklonjenim natpisom i izbrisanim hrvatskim grbom vrati svom prijašnjem obliku.
A ako je za Austriju sporan natpis na spomeniku jer se spominje samo Hrvatska vojska onda bi najbolje rješenje bilo ono koje nije sprovedeno u djelo 2007. godine a to je da se nadoda ‘i civili’, da natpis glasi:
“U čast i slavu poginuloj Hrvatskoj vojsci i civilima svibanj 1945”.
Dobro je netko rekao “cjelovitost današnje Austrije plaćena je krvlju hrvatskih žrtava”.
Iako je mnogo toga još uvijek u tajnosti što se tiče razloga predaje hrvatskih izbjeglica od strane Engleza u ruke Partizana na Bleiburgu jedan već ustanovljeni razlog je da je to bila izmjena za okupirani austrijski teritorij.
Tu su ostvarena dva cilja, Englezi su se ne samo riješili mase ljudi za koje su se prema Ženovskoj konvenciji morali brinuti nego su izbjegli mogući konflikt, rat sa Titovim snagama, koje su u pobjedničkom ludilu htjeli sebi prisvojiti što više teritorija. Za to su Hrvati bili žrtvovani na Bleiburgu!
U našem dopisu Vama prošle godine dotakli smo se i činjenice da se uz komemoraciju na Bleiburgu ona obilježava i u Hrvatskoj, i to na Mirogoju i na Udbini u Crkvi hrvatskih mučenika. To je sasvim na mjestu ali sva ta obilježja, kao na pr. ovdje u Perthu u Zapadnoj Australiji, i na drugim mjestima u svijetu, ne mogu zamijeniti izvorno mjesto.
Zamislite što bi bilo kad bi se sjećanje na židovski Holokaust ukinuo u Auschwitzu, mjestu njihovog najgroznijeg stradanja. Toliko je ono važno da svake godine nad njim tokom komemoracije nadlijeću avioni izraelskog ratnog zrakoplovstva!
3
Ne sugeriram da RH pošalje svoje nove Rafale na Bleiburg, ali želim istaknuti koliko Izrael kao država drži do svojih žrtava, koje su se dogodile prije nego što je država uspostavljena.
Žrtve Bleiburga i križnog puta nisu ništa manje važne od žrtava Domovinskog rata. Jedni i drugi dali su svoje živote za domovinu Hrvatsku neovisno o ideološkim podjelama ili povijesnim previranjima.
Kad se stvarala Nezavisna Država Hrvatska (NDH) nitko tada nije znao za njen ishod. Kao što se nije znao ishod stvaranja Republike Hrvatske. Da nije bilo Branitelja i hrvatske državnotvorne ideje vrlo lako mogao se je dogoditi još jedan Bleiburg, još gori od onog prvog. I onda bi generacije preživjelih Hrvata nosilo cvijeće, palili svijeće i odavali počast na njihove grobove, kao što to sada činimo na grobove poginulih Branitelja.
Prvenstveno na mjestima njihove pogiblji, kao direktni, izravni izraz našeg pijeteta prema žrtvama.
Fenix-magazin/MMD/Stjepan Asić
NAPOMENA: Stavovi izneseni u pismima čitatelja, kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Fenixa
