Cijenjeni gospodine Lučiću,
moram Vam priznati da sam se baš ugodno iznenadila kad sam prije mjesec dana dobila Vaše pismo. Ispričali ste se zbog toga što me se proglasilo udbašicom.
Pismo vam je bilo jezgrovito i kratko, svaka riječ na svom mjestu, nigdje suvišne rečenice. Napisali ste da su izjave Vašeg prethodnika Mije Marića u intervjuu tjedniku 7Dnevno od 20. lipnja o.g. njegove osobne izjave i da one ne odražavaju mišljenje ni prethodnog ni sadašnjeg predsjedništva HSKNj. Napisali ste da se Hrvatski svjetski kongres u Njemačkoj jasno ograđuje/distancira od svog bivšeg predsjednika.
Pismo Vam je zračilo iskrenošću i izrazili ste želju da prihvatim ispriku. I ja bih to uradila, i sve bi bilo na svome mjestu da nije bilo onih vražjih potpisa! Štrecnula sam se kad sam ih ugledala. Upitala sam se kako je moguće da netko napiše tako duboku ispriku i da ju onda završi u stilu – klikneš tu, klikneš tam i uđeš u virtualno skladište, opet klikneš, pa pljas! pljas! i evo nam skeniranih potpisa, predsjednikovog i tajnikovog. Kako je meni topla ljudska ruka garancija za vjerodostojnost, i ma koliko god ja voljela, obožavala i divila se internetu i digitalizaciji, tako sam ja dva danas kasnije zamolila i Vas gospodina Niku Ereša, prvog tajnika – sjećate se, da mi pismo pošaljete još jednom, ali vlastoručno potpisano.
Kao što sam se razveselila isprici upućenoj meni osobno, tako me obradovala i javna isprika koju ste objavili na mrežnoj istoga onoga dana kad sam ja dobila Vaše pismo. U tom priopćenju između ostaloga stoji: „… Mijo Marić u istima sugerira da je nekoliko osoba održavalo vezu sa bivšom jugoslavenskom tajnom službom, bolje poznata pod imenom „UDBA“. … Dotičnim oštećenim osobama ispričali smo se putem osobnog pisma.“ Drugim riječima, svi smo dobili ispriku, svi mi oklevetani novinari, nas četvoro pa tako osim mene i kolegica Sonja Breljak i kolege Emil Cipar i Stipe Puđa te njemački političar Josip Juratović. Ovako sročeno pismo najavljivalo mi je prekretnicu u ponašanju HSKNj i dobro ozračje za sastanak na koji ste za 13. listopada pozvali predstavnike berlinskih udruga i hrvatskih lokalnih medija. Ja tog trenutka nisam znala da isprika krije i bezočnu laž, da se Vi „putem osobnog pisma“ niste ispričali Stipi Puđi, a bome ni posthumno Emilu Cipru.
Na sastanku u berlinskim prostorijama upitala sam Vas što je s isprikom za Puđu. Vaš je odgovor bio više nego zapanjujući i više nego iznenađujući. Glasio je otprilike ovako: „Puđa ne će dobiti ispriku. Mi smo ga kao izdavača Fenixa morali tužiti sudu jer je on Kongresu nanio veliku štetu. Doduše, nismo išli do kraja. Od 18 točaka tužbe sud nam je prihvatio 3 ali kako je vrijednost spora bila veća od 200.000 eura, mi smo odustali jer nemamo toliko novaca.“
Dopustite mi da se sada osvrnem samo na dvije stvari u Vašoj izjavi.
Prvo bih Vas podsjetila na to da Zemaljski sud u Frankfurtu na Majni, kad je 18. prosinca 2013. odlučivao u postupku privremene mjere (einstweiliger Verfügung) koju je Kongres zatražio protiv izdavača Fenixa a ne protiv novinara Puđe, nije odlučivao o 18 točaka optužbe nego o 21 točki i da je 20 točaka odbio, a samo jednu prihvatio. Tužbu Vam je sud između ostaloga odbio i zbog toga što se u spornim novinskim člancima u magazinu Fenix, 7.11.2013. i 9.11.2013., ne radi o neistinitim činjeničnim tvrdnjama nego o dopustivom iznošenju mišljenja („…nicht um unwahre Tatsachenbehauptungen, sondern um zulässige Meinungsäußerungen.“). Da Vam ne spomenem i probleme s prijevodom tih novinskih članaka.
Drugo, ako sam Vas dobro shvatila, Vi tvrdite da vi, pardon, ne Vi osobno nego Kongres, nije imao novca za sudsku tužbu protiv izdavača Fenixa (a to jest Stipe Puđa) pa onda sada nema razloga da se HSKNj ispriča novinaru Stipi Puđi za klevetu koju mu je nanio tadašnji predsjednik Kongresa?! Drugim riječima, nakon što njemački sud Kongresu nije ništa uradio da Puđa bude kažnjen, sad Vi kao Kongres uzimate pravdu u svoju ruku i Vi sudite. Zar Vama nije jasno da ovakvim razmišljanjem i ponašanjem pokazujete da se Kongres pod svaku cijenu želi osvetiti novinaru Stipi Puđi zbog njegovih istraživačkih napisa u Večernjem listu i zbog članaka jednog drugog autora, objavljenih u mediju koji izdaje njegova firma? Kažete da Kongres nije toliko bogat da se sudi u beskraj. Žao mi je ali moram vam reći da ste si to sami smjestili. I tu ste se zeznuli. Vi ste tražili odštetu višu od 200.000 eura pa je shodno tome Zemaljski sud odredio vrijednost spora u visini od 210 tisuća eura. Tko zna, možda Vas je zavela pohlepa.
Dopustite mi još jedno pitanje. Zar Vama nije jasno da Vi na taj način pod svaku cijenu želite kazniti drugačije mišljenje? Po kojoj vi to demokratskoj normi djelujete i odlučujete u predsjedništvu Kongresa? Žao mi je ali s ovakvom me argumentacijom samo podsjećate na vrijeme kad su Udbini službenici nesmiljeno postupali s onim svojim sugrađanima, pa tako i s Hrvatima, koji su tvrdili da je jugoslavenski režim diktatorski.
Eto vidite, cijenjeni gospodine Lučiću, zbog svega ovoga ja ne mogu i ne želim primiti Vašu ispriku. Moje odbijanje je znak moje i osobne/građanske i cehovske, novinarske solidarnosti s kolegom Stipom Puđom i posthumno s pokojnim Emilom Ciprom. Meni je ne samo kao novinarki, nego kao i hrvatskoj građanki koja pune 42 godine živi u Njemačkoj, stalo do slobode govora kao i do slobode medija i to zato jer te institucije omogućuju istraživačko novinarstvo koje je najveća brana korupciji, nepotizmu i zloporabi vlasti, ma gdje god se to događalo, bilo u domovini ili u (hrvatskoj) dijaspori.
Srdačno Vas pozdravljam i želim Vam svako dobro,
v.r. Aleksandra Brnetić
