Liege, posrnuli industrijski grad na istoku Belgije, posljednjih godina je oživio zahvaljujući tisućama turista iz obližnje Njemačke i Nizozemske, ali nakon što je koronavirus zatvorio njegove festivale, koncerte i kafiće opet mu nedostaje kisika. Vlasti se nadaju novcu iz europskih fondova, baš poput tisuća gradova diljem Europe.
Među kućama od crvene opeke, nad kojima je nekoć sukljao crni tvornički dim, 42-godišnji Olivier Charlier nezaposleno sjedi na recepciji hostela.
Nada se zvonjavi telefona, no čuje se tek glazba s njegovog kompjutera kojim ubija vrijeme. Nitko se ne raspituje za 60 kreveta u objektu na dva kata.
„Dosađujem se“, kaže Charlier, mršavi tip kratke plave kose. „Takva su vremena, korona nam je otjerala goste“, dodaje.
Liege, prvi grad na kontinentu u koji se prije 170 godina prelila industrijska revolucija iz Velike Britanije, izgleda otužno dok iz tamnih oblaka rominja kišica. Svi kafići su zatvoreni. Otvoreni su restorani, ali je i ondje ograničeno posluživanje pića.
Prošle godine u ovo vrijeme je Charlierov hostel bio je pun jer je bilo vrijeme najpoznatijeg lokalnog festivala „La Nocturne des Coteaux de la Citadelle“. U starom dijelu grada, naime, svake godine slave noć obasjanu svjetlima svijeća.
No zbog sanitarnih mjera nema posjetitelja koji bi ih tradicionalno palili u mračnim srednjovjekovnim ulicama. Nema niti štandova s kojih se širi miris čokolade. Koncerti su otkazani.
„Time nestaje ambijent ovog grada“, kaže 32-godišnja belgijska fotografkinja Diane Durant.
„Iako ga malotko preporučuje strancima, Liege ima nešto posebno“, dodaje.
Sablasni industrijski grad
U Bruxellesu se uglavnom savjetuje posjet flandrijskim gradovima raskošne arhitekture – Bruggeu, Gentu, Antwerpenu i Mechelenu – ali kafići u malim kamenim ulicama u blizini rijeke Meuse privlačili su posjetitelje i u Liege.
Durant strahuje da će Liege ponovo postati sablasni industrijski grad.
U njegovom jugozapadnom predgrađu Seraingu prostire se postrojenje ArcelorMittala, najveće svjetske kompanije za proizvodnju čelika.
Metalne cijevi, smeđi išarani zidovi i sivi hangari bez radnika podsjetnik su na stara vremena.
Mehaničko srce Liegea, pokretano parnim strojevima, prestalo je kucati 1990-ih godina kada je globalizacija ondje pomela radna mjesta ondje, a otvorila ih negdje daleko na istoku.
„Teško je reći čime se točno danas ljudi bave“, govori Charlier nabrajajući svoje prijatelje informatičara, profesoricu i konobara.
„Ja na recepciji hostela radim već 17 godina i ne namjeravam napustiti ovaj posao jer je teško je naći novi“, dodaje.
Lani je ondje stopa nezaposlenosti iznosila 10,5 posto, što je oko tri postotna boda više nego na državnoj razini.
Mladi između 15 i 24 godine starosti posebno su pogođeni budući da ih 26,3 posto ne uspijeva pronaći zaposlenje. Taj postotak bi sada mogao dodatno uzletjeti.
Izgubljena generacija
„Sadašnja kriza prijeti stvaranjem izgubljene covid-19 generacije u Europi. Radna mjesta za mlade ugrožena su“, upozorio je u petak Apostolos Tzitzikostas, predsjednik Europskog odbora regija, tijela koje predstavlja regije i gradove u EU-u.
Ovaj tjedan u Bruxellesu je održan Europski tjedan regija i gradova, godišnja konferencija posvećena smanjenju razlika između siromašnih i bogatih dijelova EU-a.
Tzitzikostas upozorava kako 90 posto regija i gradova diljem kontinenta bilježi oštar pad prihoda.
EU je iz svog razvojnog fonda Liegeu prije nekoliko godina dala 3,3 milijuna od ukupno 8,3 milijuna za izgradnju 294 metra dugog mosta u blizini željezničkog kolodvora.
Most je trebao ubrzati protok ljudi i vozila. Umjesto ugljena, na kolodvor su zadnjih godina pristizali umjetnici, a u gradu su se nadali i biznismenima. Most je sada gotovo prazan.
U jutarnjim satima ondje svoju priliku traže prosci. Mladić u dvadesetim godinama moli za bilo kakvu pomoć, uključujući i hranu. Uskoro se pojavljuju druge osobe u fizički puno lošijem stanju od njega. Najveća očekivanja imaju od putnika na peronu za Bruxelles, središte EU-a.
Prije 60 godina je Liege htio postati dom institucija EU-a. Kandidirao se, ali je izgubio od Bruxellesa, udaljena stotinjak kilometara zapadnije.
Gubljenje utrke s Flandrijom
Dok su u novom sjedištu moći nicale divovske staklene zgrade, na ulice Liegea izlazili su ogorčeni radnici. Godine 1966. izbio je štrajk radnica u kompaniji FN Herstal, najvećem lokalnom proizvođaču vatrogasne opreme. Njihov bunt ubrizgao je novu energiju feminističkom pokretu.
Malo dalje se počelo proizvoditi pivo Jupiler, danas ponos Belgije i sponzor prve nogometne lige. Od tada, međutim, grad s oko 196.000 stanovnika traži svoju novu ulogu.
To sjedište frankovfonog juga Belgije, odnosno pokrajine Valonije, gubi dah u utrci s renesansnim sjevernim gradovima Flandrije, nizozemskog govornog područja koje se i danas ponosi svojim slavnim umjetnicima i trgovinom.
Deindustrijalizacija i posljedično manji prihodi odrazili su se i na kvalitetu života Liegea. Lokalni sportski klubovi uspjesima zaostaju za konkurentima.
Na obali s desne strane rijeke radnički identitet i revolucionarni duh sada ponovno dolaze do izražaja.
„Živjela slobodna republika Outremeuse!“, piše na zidu u četvrti Outremeuse, u prijevodu ‘preko rijeke Meuse’.
Svakog ljeta, tijekom lokalnog festivala, stotine ljudi koračaju ulicama u tom uporištu ljevice, izražavajući pripadnost dijelu grada u kojem slave slobodarski duh.
Olivieru Charlieru završava smjena u hostelu i ubrzo će se pridružiti prijateljima u centru. Putem će proći preko rijeke i pokraj zatvorenih kafića.
“Glazba, festivali, kultura…to je ono što je moglo transformirati ovaj grad i učiniti ga ljepšim mjestom za život. No sve je to sada nestalo”.
Fenix-magazin/SIM/ Piše: Miho Dobrašin/Hina
