Postoje ljudi koje upoznaš i nakon samo nekoliko trenutaka shvatiš da ispred tebe ne sjedi običan čovjek. Ne zato što se nameće, ne zato što govori glasno i ne zato što traži pažnju, nego upravo suprotno – zato što iz njega izlaze mir, skromnost i neka posebna ljudska toplina.
Piše: Ante Terzić
Takav je osjećaj kada se sjedne s Antom Perišićem., čovjekom kojeg bi, da se ne zna njegov životni put, teško povezao s činjenicom da je otac jednog od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena – Ivana Perišića.
Kod Ante nema velikih riječi. Nema potrebe za dokazivanjem. Nema ponašanja čovjeka koji bi mogao hodati uzdignute glave samo zato što mu je sin postao svjetska zvijezda. Kod njega se najviše vidi ono što je danas rijetko – prava skromnost.
Skromnost čovjeka koji je prošao Domovinski rat, životne uspone i padove, čovjeka koji zna kako izgleda borba i koji zna da na kraju ne ostaju ni novac ni slava, nego samo ono što si dao ljudima i kakav si bio kada te nitko nije gledao. Ante Perišić prije svega je čovjek koji je zajedno s hrvatskim ratni ima s omiškog područja jedan od onih koji je stvarao svoju domovinu Hrvatsku. Prije nego što je bio otac nogometaša, prije poslovnih priča i životnih izazova, bio je hrvatski branitelj i pripadnik elitne Specijalne jedinice policije BATT.
Ante Perišić je bio jedan od onih ljudi koji su u najtežim danima stali tamo gdje je bilo najteže i najopasnije. On i njegovi suborci nisu tada razmišljali hoće li ih netko jednog dana slaviti. Nisu tražili priznanja. Nisu pitali što će dobiti zauzvrat.
Vodila ih je ljubav prema domovini. Takve stvari čovjek nosi cijeli život.
Nakon rata pokušao je izgraditi svoj život. Radio je, stvarao, borio se. Kao i mnogi ljudi koji krenu od nule, imao je svoje pobjede, ali i svoje padove.
Došao je i težak poslovni period, pogreške i problemi koji su ostavili trag. Ali kod Ante je najvažnije jedno – nikada nije bježao od odgovornosti. Nije tražio izgovore. Nije skrivao da je bilo teško. Jer njega nikada nije boljelo ono materijalno. Najviše ga je boljelo kada je osjećao da su zbog njegovih odluka patili oni koje voli najviše.
Njegova djeca, njegova obitelj.
Kada danas govori o Ivanu i kćeri Aniti, u njegovim očima vidiš cijelu jednu životnu priču. Vidiš ponos, vidiš ljubav, ali vidiš i tugu. Tugu čovjeka koji bi možda dao sve kada bi mogao vratiti neke trenutke, ponovno okupiti svoju obitelj za istim stolom i reći im koliko ih voli i koliko mu je žao zbog svakog krivog koraka i svake pogreške.
„Svaki čovjek griješi, pa sam, nažalost, pogriješio i ja“, govori Ante s vojničkom čvrstinom, ali s očima punim emocija. Jer što čovjeku vrijedi sve ako nema mir u duši? Što vrijedi novac ako nemaš s kim podijeliti sreću? Postoje stvari koje se ne mogu kupiti. Ne može se kupiti vrijeme koje je prošlo. Ne može se kupiti dječji zagrljaj. Ne može se kupiti osjećaj kada znaš da su svi tvoji ljudi kraj tebe.
I upravo zato Ante danas drugačije gleda život.
Najveće bogatstvo nisu stvari, kaže Ante dodajuci kako su najveće bogatstvo ljudi koji te vole zbog onoga što jesi.
Možda zato toliko cijeni trenutke kada sjedne među prijatelje, sportaše i ljude koji ga poznaju.
Na nedavnom druženjima na ušću Cetine, uz pjesmu, smijeh i razgovor, Ante nije „otac Ivana Perišića“. Tamo je samo Ante. Čovjek koji zapjeva.. Čovjek koji se nasmije, čovjek kojeg ljudi vole zbog njega samoga. Jer, kaže Ante, život je prolazan i čovjek tek s vremenom shvati da nije najvažnije koliko si imao, nego koliko si živio.
Danas Ante živi mirno i skromno u svom kraju, u rodnim Čislama, brine o svojoj bolesnoj majci i ostaje isti čovjek kakav je uvijek bio. Obitelj mu je uvijek bila najveća vrijednost.
A kada priča o Ivanu, tada se vidi posebna emocija. Jer Ivan nije preko noći postao ono što je danas.
Iza jednog od najvećih hrvatskih nogometaša ne stoji samo talent. Iza njega stoje godine rada i odricanja, treninzi. I puno žrtve.
I iza njega stoji obitelj koja je u njega vjerovala. Ante je prvi vidio ono posebno kod svog sina.
Dok su drugi možda vidjeli dječaka koji voli nogomet, on je vidio karakter. Vidio je dijete koje ne odustaje.
U obitelji Perišić sport je uvijek bio dio života
Ljudi iz Omiša i danas pričaju kako su Ante i njegova bivša supruga bili izuzetno sportski nadareni ljudi. Govori se o njihovom osjećaju za igru, natjecateljskom duhu i talentu koji se osjećao u svemu što su radili. Pričaju se priče kako su imali nevjerojatan osjećaj za košarku, kako su šutevi letjeli prema košu i kako su se znali našaliti da su „trice zabijali gotovo sa centra“. Možda su to sportske priče koje vrijeme dodatno uljepša, ali jedno je sigurno – u toj kući sport nije bio samo igra. Bio je način života.
Mnogi upravo u tome vide temelje onoga što je Ivan kasnije postao. Eksplozivnost. Odraz. Osjećaj za prostor. Nevjerojatna energija. Ali prije svega – karakter.
Kako se prepričava među sportskim ljudima, Ante je u mladosti igrao i protiv velikih košarkaških imena, među kojima je bio i Toni Kukoč. Kada se ta priča spomenula, Kukoč se nasmijao i potvrdio da je igrao u Omišu protiv Ante Perišića. Ante je bio i strastveni igrač balota. Doznajemo da su ga, gdje god bi došao, dočekivali s oduševljenjem i da je osvojio velik broj turnira.
Ivan je često išao s ćacom Antom na turnire, pa mu je upravo kroz te trenutke usađena ljubav prema tom sportu. I danas Ivan voli zaigrati balote s društvom. Takvi trenuci pokazuju koliko sport pamti ljude. Ne samo po trofejima. Nego po strasti.
Ivan je od malih nogu naučio što znači rad. Nije odrastao samo uz nogometnu loptu. Odrastao je uz obitelj, odgovornost i radne navike. Kao dječak pomagao je ocu na farmi kokoši, a upravo iz tih dana ostao je i nadimak Koka. Mali Ivan tada nije znao da će jednog dana igrati na najvećim stadionima svijeta. Bio je samo dječak iz Omiša koji je radio, trenirao i sanjao. Možda upravo zato nikada nije zaboravio svoje korijene. Ljudi koji ga poznaju odmalena pričaju da nije znao prihvatiti poraz. Ako izgubi – traži revanš. Pa opet. Pa još jednom.Dok ne pobijedi.Takav je Ivan bio kao dječak. Takav je i ostao kao čovjek.
Povratak u Hajduk
A onda je došao trenutak koji je za Antu kao oca bio posebno emotivan – Ivanov povratak u Hajduk.
Mnogi su mu govorili da razmisli. Da ne ide. Da bi se mogao razočarati. Ali Ivan je takav. Kada nešto odluči, nema prepreke. Došao je srcem. Došao je jer je to bio njegov san. Došao je jer Hajduk nije samo klub, nego dio njegova života. Ante kaže da je Ivan tada bio sretan i ponosan. Ante je znao koliko njegovom sinu znači vratiti se tamo gdje je sve počelo. Zato ga posebno boli kada čuje priče da je Ivan došao iskoristiti Hajduk. Jer čovjek koji je imao još godinu dana ugovora u Tottenhamu, vrhunske uvjete i jedan od najboljih rehabilitacijskih centara, nije morao birati povratak. Mogao je ostati tamo.
Mogao je izabrati lakši put. Ali izabrao je kuću. Izabrao je emociju. zabrao je Hajduk. Došao je za simboličnu plaću od jednog eura. Došao je pomoći.
Došao je iz ljubavi prema Hajduku. Posebno teško Anti pada sjećanje na utakmicu Hajduka i Dinama kada je Ivan, unatoč upozorenjima liječnika, inzistirao da uđe u igru. Ulaziš pomoći svom voljenom klubu, a znaš da ti je noga upitna i da ti nitko od liječnika nije dao zeleno svjetlo. Svi su znali rizik. Jedan pogrešan pokret koljena mogao je promijeniti cijelu karijeru.
Ante je gledao utakmicu i moliš Boga samo da Ivan izađe s terena zdrav. Kao otac ne razmišljaš ni o čemu drugome osim o zdravlju svog sina. Ali Ivan je želio pomoći. Želio je biti uz momčad. Želio je dati sve, pa i po cijenu svoje noge. I tada se čovjek mora zapitati – je li to potez nekoga tko koristi klub ili nekoga tko mu daje svoje srce? Je li to potez čovjeka kakvog jedan takav klub treba? Je li to razlog da ga netko vrijeđa i pali mu dres? Najviše boli kada ljudi zaborave da iza igrača postoji čovjek, postoji obitelj. Iza velikog imena postoji sin kojeg netko voli.
„Svaka čast mom sinu što se izdigao iznad svega što su mu mjesecima radili, a on ni luk jeo ni luk mirisao. Žalosno je što su sve to morala gledati i proživljavati njegova djeca i žena, kao i mi, njegova obitelj i prijatelji. Ali možda je i dobro jer se tada vidjelo tko mu je pravi prijatelj, a tko nije. Danas je dokazao da se može izdići iznad svega i da problem nije bio u njemu, nego u ljudima u klubu, i to mi je drago“, govori Ante.
A onda dođe trenutak koji pokaže sve.
Ivan dolazi na Poljud s reprezentacijom. Postiže pogodak. I pokazuje rukom:
„Ovo je moj dom, moj klub” U toj gesti nema mržnje. Nema osvete. Samo pripadnost. Samo ljubav prema mjestu odakle je krenuo.
Za Antu posebno mjesto u srcu ima njegova kći Anita. Za njega ona nije samo kći. Ona je njegova princeza. Njegova ljubav. Njegovo blago.
Ante kaže jednu rečenicu koja najbolje opisuje ljubav roditelja:
„Možeš otići od svog ćaće, možeš otići daleko, imati svoj život i svoje snove, ali ćaca ostaje u tebi gdje god otišla.“ Jer pravi roditelj ne drži dijete zarobljeno uz sebe. Pravi roditelj daje djetetu krila.
Ali ostavlja mu srce kojem se uvijek može vratiti.
Za Anitu će uvijek Ante biti njezin ćaca.
A ćaća će za svoju djecu uvijek će dati sve.
Anti su posebna radost danas njegovi unuci. Kada ih spomene, lice mu se promijeni. Njihovi osmijesi vraćaju mu snagu. Kaže da živi za svaki trenutak s njima i da mu svaki njihov osmijeh produži život.
Jer nakon svega što čovjek prođe, shvati da su najvrjednije stvari male. Zagrljaj. Smijeh. Obitelj.
S bivšom suprugom ostao je u dobrim odnosima. Bez obzira na životne puteve koji su ih odveli različitim smjerovima, uvijek postoji poštovanje prema osobi koja je bila dio najvažnijeg dijela života – stvaranja obitelji i odgoja njihove djece. A kada govori o svom Omišu, Ante ne skriva ponos.
Male sredine
Kaže da mu je srce veliko kao kuća kada vidi koliko je taj mali grad dao velikih sportaša. Netko će reći: „Selo.“ Ali Ante kaže: Kakvo je to selo koje je svijetu dalo toliko velikih ljudi?“ Omiš je dao Ivana Perišića, dao je Ivicu Križanca, Matu Bilića, Karla Leticu i Miru Kovačića, hrvatskog U-20 reprezentativca ,Antu Vukovica hrvatskog U-21 reprezentativca.
U košarci je dao braću Antu i Andriju Žižić te Ivana Mimicu. Svijetu je dao i vrhunsku hrvatsku tenisačicu Petru Martić, o kojoj Ante govori s posebnim ponosom. Dao je i mnoge druge sportaše koje ne želi zaboraviti, ljude koji su pokazali svijetu odakle dolaze. Bez velikih uvjeta.
Bez luksuza. Ali s ogromnim talentom, karakterom i srcem.
Ante zato poručuje svim klubovima:
„Pogledajte male sredine. Pogledajte Omiš. Tamo postoji bazen talenata. Djeca koja samo trebaju priliku.“ A možda je najveći dokaz ljubavi prema svom kraju upravo Ivan. Jer kad god ima priliku, vraća se u Omiš. Trenira na svom stadionu.
Vraća se tamo gdje je prvi put sanjao.
Jer čovjek može igrati pred milijunima ljudi.
Može osvojiti najveće trofeje. Ali srce uvijek ostaje tamo gdje je sve počelo. U Omišu.
Na kraju, kada se ugase reflektori, kada nestanu utakmice, trofeji i slava, ostaje samo jedno pitanje:
Kakav si bio čovjek? A za Antu Perišića mnogi bi odgovorili jednostavno. Bio je čovjek koji je volio. Čovjek koji je vjerovao. Čovjek koji je davao.
I čovjek koji je svoju najveću pobjedu pronašao u svojoj djeci. Od ponosnog hrvatskog vojnika koji se borio za svoju zemlju, preko čovjeka koji je prošao životne uspone i padove, do najponosnijeg ćace na svijetu koji danas gleda svoju krv kako je izrasla u čovjeka i sportaša. Dok drži ruku na srcu i sluša hrvatsku himnu za koju se borio, suze same krenu.
Jer to nisu suze tuge, to su suze ponosa. I sreće.
Dok završavam ovu priču o posebnom čovjeku kakav je Ante Perišić, dolazi vijest da se nalazi u bolnici. Od srca mu želimo brz oporavak.
Pamtit ću naše druženje uz Cetinu, uz čašu vina i iskren razgovor. Tada nisam upoznao samo oca velikog nogometaša, nego prije svega velikog čovjeka. Ante, vrati nam se još jači i zdraviji.
Trebaju te tvoji unuci, tvoja najveća radost i snaga. Trebaju te tvoja djeca, obitelj, prijatelji i svi ljudi koji te vole. Još te čekaju zagrljaji, pjesma, smijeh i mnogi lijepi trenuci. U zdravlje, Ante, čekamo te.
Fenix-magazin/IKAnte Terzić
