Nije potrebno naširoko pisati o bezbrojnim uspjesima Mate Parlova. Dovoljno je reći da je jedini boksač u povijesti koji je u istoj kategoriji kao amater osvojio europsko, olimpijsko i svjetsko zlato, te kao profesionalac europsku i svjetsku WBC titulu, piše Roberto Rauch Glas Istre.hr
Bio je i prvi amaterski prvak svijeta u povijesti. Ipak je tu titulu isticao kao najdražu.
Mate je nešto posebno, netko iznad svih drugih. Vanzemaljac. Čovjek toliko širokog spektra, znanja, kulture, a opet tako jednostavan. To može samo istinski šampion. Nema toga kod današnjih ljudi, a kamoli kod današnjih boksača. Sve su to samo sirovine, nemaju safta.
Sve je to hrpa suhog, prepečenog mesa!, živopisno ističe Nihad Kadić – prijatelj i kolega Mate Parlova iz boksačkog kluba Pula s kojim razgovaram – a gdje drugdje nego na terasi kultnog kafića Mate, pored kojeg će se danas građanima otkriti novi kip velikog pulskog šampiona i kojeg sada vodi njegov sin Matko Parlov. Koliko ga Kadić voli i cijeni otkriva mi jednom anegdotom iz vremena kad je pohađao višu trenersku školu u Sarajevu.
– Jedan me profesor u svom kabinetu upitao koji mi je najveći uspjeh u životu. ‘To što poznam Matu Parlova i što boksam s njim u istoj ekipi”, rekao sam mu, a on mi zadovoljno pružio ruku i kazao da je to najbolji odgovor koji je ikad dobio na to pitanje, kaže mi kroz smijeh. Svoje dojmove o najvećem hrvatskom sportašu 20. stoljeća priča mi i sin Matko.
Skroman je na oca – više me puta moli da ga u tekstu čim manje spominjem. Dok pričamo, u jednom trenutku zamišljeno pogleda u stranu. Ništa neuobičajeno za pulske ugostitelje ovih dana. Baš tada iznad njegovog ramena, na vratima kafića preko ceste, ugledam žuti plakat s Matinim licem, u identičnoj pozi. Sličnost je zapanjujuća, tolika da čovjek na trenutak pomisli da kavu ispija sa samim Parlovom.
Nije potrebno naširoko pisati o bezbrojnim uspjesima Mate Parlova. Dovoljno je reći da je jedini boksač u povijesti koji je u istoj kategoriji kao amater osvojio europsko, olimpijsko i svjetsko zlato, te kao profesionalac europsku i svjetsku WBC titulu. Pametnom dosta. Ipak, treba nadodati i to da je bio prvi amaterski prvak svijeta u povijesti. Ipak je tu titulu isticao kao najdražu.
Osim što je bio poznat po razornoj ljevici, imao je i neki svoj, specifični stil boksanja. Uvijek je, ističu sugovornici, govorio da je bolje zadati jedan ili dva udarca i primiti nijedan nego zadati 100 udaraca i primiti ih 99. Vjerojatno i zbog toga, kaže njegov sin, nikada nije osjećao ozbiljnije posljedice nakon što je prestao boksati.
Dok ispijamo kavu na terasi, osjećaj Matine prisutnosti ne reflektira se samo kroz identične crte lica njegovog sina. U jednom nam se trenutku pridružuju Matina žena Laura te kćer Mira, ali i brojni drugi ljudi. Konstantno prilaze, pozdravljaju i ne odlaze dok ne ispričaju bar jednu anegdotu o Parlovu. Kao da je Mate još tu, među svojim običnim ljudima, kako je oduvijek htio. Prisutan je u zanosu s kojim se priča o njemu. Uspomena na njega toliko je živa da se čovjeku učini da je umro jučer, a ne 2008. godine.
Jedna stvar Parlova čini neizmjerno većim od drugih: čak i da nikad nije navukao boksačke rukavice i stupio u ring, svejedno bi ostao dugo upamćen kao veliki čovjek. Odlika kojom se danas može pohvaliti možda tek pokoji sportaš.
Ali Mate je bio puno više od toga, pukog sportaša. Jasno je to dok, recimo, slušate nekog nogometaša koji nakon utakmice izjavljuje one do bola izlizane rečenice o tome kako je lopta okrugla, a njegov gol nebitan u odnosu na uspjeh ekipe. U razgovoru s Matom bi vas, pak, dočekala kakva latinska izreka, pronicljiv aforizam, rečenica poput: “Prvo moraš pobijediti sebe da bi pobijedio druge.”
Fenix-magazin/MD/ Roberto Rauch/Glas Istre
