Slušala sam dvoje supružnika kako se svađaju oko sirijskih obitelji, stotine njih koji su se našli pod vedrim nebom, bježeći od borbi, krvi, bijesa, bombi. Krenuli su prema miru i sigurnosti, a naišli na odbacivanje, rat protiv njih i dvojbe treba li ih primiti ili ne.
Čujem kako muškarac govori: „Gdje će Europa ako primi sav taj narod?“, a žena odgovara: „Pa to su djeca, žene, starci, mladi ljudi! Ne bježe od siromaštva, bježe od smrti!“
I u tom se trenu prisjetih Jasne Župan, jedne trinaestogodišnje djevojčice. Bilo je davno, naša domovina zakrvavljena ratom, ovijena granatama, mecima i crnim vijestima. Mi, djeca, pisali smo o ratu onako kako ga vidimo i osjećamo, sjedeći u školskim učionicama i čekajući da se oglasi sirena, i da odemo u sklonište.
Jasna je pisala o bijegu iz svog vukovarskog doma, oproštaju od oca, njegovu pogledu, suzama i riječima kojim ju je uvjeravao da će se sresti, ako ne za par dana, a ono jednom kad rat završi.
Bila je tek samo dijete, a s bijelog papira je iščitavala teška, krvava sjećanja, svoje pismo ocu dok je cijeli razred plakao, zajedno s učiteljicom. U tih nekoliko teških, krvavih, vukovarskih dana, naglo je odrasla, naprasno izgubivši djetinjstvo.
Ali, Jasna je s majkom i bratom otišla u Njemačku, rat je završio, a otac se nije vratio. Rekli su da je nestao, a Jasna je i dandanas negdje u Njemačkoj. Tko zna, možda je i obitelj osnovala?! Ona, i tko zna još koliko njih, koji su ovamo došli bježeći pred strahotama rata! Neki od njih su se vratili u domovinu, dok su brojni ostali i izgradili budućnost u tuđini. Njemačka, Austrija, Švicarska… dočekale su narod koji je bježao, dale mu sigurnost, opskrbio odjećom, hranom… grijeh bi bio zaboraviti!
I upravo kao Hrvati onomad, danas i ovi ljudi od straha bježe pred istim strahotama. Ali Europa je nesigurna, možda im je i previše, jer to je ipak nekoliko stotina tisuća života, izmučenih lica… Ali, nije li grijeh zaboraviti da smo svi samo ljudi, da ne možemo sami i da pomoći drugome ne smije ostati samo želja, nego bi nam morao biti način života!?
Zato vi nemojte biti nesigurni i ne zaboravite pomoći drugome u nevolji, ne zaboravite ni Fenix koji vam u ovom broju donosi niz zanimljiv tema.
Ekskluzivan razgovor s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović, prvi koji daje samo za hrvatsko iseljeništvo.
Charles Billich, svjetski priznati slikar i politički emigrant tvrdi: „Europa još uvijek tretira Hrvatsku kao političkog gubavca!“.
Donosimo i priču o Hrvatici koja karijeru gradi u njemačkom Bundestagu, mladiću koji se iz Njemačke vratio u Hrvatsku, zaposlio čistačicu, a potom se njome oženio…
Pročitajte i komentar zbog kojeg su Hrvatice u iseljeništvu poludjele. Hrvoje Josipović otkriva što rade naše djevojke u iseljeništvu.
Također Vam donosimo veliki prilog o gradišćanskim Hrvatima u Austriji.
Tu su i zanimljivi sportski prilozi. Nogomet u hrvatskom iseljeništvu je na prekretnici. Saznajte zašto!
Čitajte Fenix, jer uz Fenix vrijeme nije izgubljeno!
