Emir Tica iz Travnika napisao je retke o životu i ljubavi svojoj kćeri uoči vjenčanja. Pismo prenosimo u cijelosti:
Ej Sine…
Došao je trenutak za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila…
I nije onakav kako sam ga zamišljao povremeno proteklu dvadesetijednu godinu…
Ono kao sad trebam nešto pametno da ti kažem…
A za sve ove godine sam ti ustvari pokušavao to isto reći…
Kad si ono u svojoj prvoj haljinici pala ispred zgrade i razbila koljena…
Malo si zaplakala a ja sam te bodrio da ustaneš i ideš dalje…
I kada sam ti obećao čokoladnu tortu na poklon ako uspiješ šutjeti dvije minute…
A ti onako uvjerljivo sa razgoračenim očima nakon pola minute rekla da ne možeš šutjeti jer će ti oči iskočiti…
Kad su ti u vrtiću dali lutku kako bi te uslikali s njom, a ti si je onako nevješto i nesigurno držala, znao sam da ćeš jednog dana kad odrasteš ipak biti vješta za neke druge stvari…
I uspjelo nam je … i kad daješ injekcije, i kad slikaš selfie i kad voziš auto ide ti odlično..
I koliko su me svi mrzili kad su vidjeli da tebe, svoju ćerku šesnaestogodišnjakinju, častim velikim točenim …
A samo sam ti htio pokazati kako će te mangupi čekati u zasjedi sada kada si odrasla…
I načekali su se znam… ali te nisu ulovili… ćaćina škola…
A što smo se svađali… svađali smo se povremeno svih ovih godina i nikad pobjednika u toj svađi nije bilo… jer nekako i moj jezik i tvoj jezik isto lajavi došli… pa bi nas onda čudno svi gledali kad bi sve te naše neriješene svađe smijehom završili shvativši da nismo isti… ali smo slični toliko da ponekad boli…
I sad nakon svega došao je onaj dan… onaj trenutak za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila…
A ja ti do sada skoro sve pametno rekao što sam znao…
Odlaziš iz gnijezda u samostalni život… I nemam ništa novo da ti kažem što već nisam rekao ali mogu da ponovim neke stvari…
Kad sljedeći put padneš… možda neću biti blizu da tu pružim ruku, ali stisni zube i ustani…
Kada ti nekad neko sljedeći put bude tražio da šutiš… Uzmi onu istu čokoladnu tortu, opali ga posred lica, podboči se rukama i reci mu tako glasno ‘NE ĆU’ da ga zaboli…
Kad neki novi mangupi pokušaju da te u neku novu zasjedu uvuku… sjeti se kako ti je stari objašnjavao za šta sve srednji prst na ruci može da posluži…
I da znaš… mogu ti tamo neki govoriti da si nevješta i nestručna i nesposobna i ovakva i onakva… Pusti ljubomorne neka se pate u svom neznanju i zavisti, digni glavu i u mimohodu pod ruku sa svojim čovjekom prođi dalje… nedaj da te dodirnu njihove tuge koje nose u sebi i ne znaju šta će s njima…
…
I ne sijeci krivine..
…
Nikad ne sijeci krivine…
…
Znam reći ćeš da to nikad ne radiš… ni nemoj.. .stari će ti sada ponoviti jednu istinu… nikad kraći put nije bio brži… i nikad ni neće biti…
I nemoj nikada ni radi koga stajati… i čekati…i gledati prema dole… uvijek gledaj i idi naprijed i gore…
A ako radi toga trebaš ponovo postati lajava, onako kako sam te nekada učio onda budi…
Uvijek daj do znanja da postojiš…
….
A sa čovjekom kojeg si izabrala… znaš već šta ću ti reći…
Razgovaraj…
Uvijek i stalno…
O svemu…
Nikada nemoj ušutjeti sa njim jer tišina nije sastavni dio ljubavi… Tišina je sastavni dio tuge…
A ako nekad… slučajno… iz nekih nepoznatih razloga… ponekad … jednostavno ušutiš… obavezno gledaj da šutite zajedno… i da kratko traje…
…
I znaš…
Kada smo svih ovih godina putovali zajedno govorio sam ti da je najljepši dio putovanja ustvari povratak…
Sada ćeš na bilo koju strani imati povratak…
Kada odeš dolje, dolazak da me obiđeš bit će povratak kući…
Kada dođeš ovdje, odlazak dolje će opet biti povratak kući…
Uspjela si jedan san pretvoriti u život…
Idi dalje Sine…
I sjeti se Mame i Starog ponekad…
Fenix-magazin/IM/Zadovoljna.hr
