Devet života, osmero djece i jedan zaštitar. Osmero djece pred kojima je bio život, koji su tek praktički počeli živjeti. Osmero djece koje je u sumanutom pohodu usmrtio njihov dojučerašnji kolega iz razreda, možda čak i prijatelj…
Piše: Antonio Bevanda
Beograd je zavijen u crno, Srbiju je potresla velika tragedija, ali, to je tragedija cijelog Balkana i Europe. Nekad smo ovakve stvari gledali u filmovima. Zatim smo ih gledali i gledamo na TV postajama. U izvještajima iz Teksasa, Kalifornije, Norveške. Nažalost, sad nam je to došlo u susjedstvo. Nažalost, to je sad pred našim vratima.
Nažalost, sa Zapada i Amerike uzeli smo i preuzeli sve ono loše, krajnje izopačeno. Povratka nema, nažalost, nema. Već godinama smatram kako je jedino pravo bogatstvo, najveće bogatstvo, jedini životni jackpot izvesti našu djecu na pravi put.
Za to se, vjerojatno kao i mnogi, od vas, molim Bogu svakoga dana. Zapad nam je trebao dati primjer kako bolje živjeti. Kako podići BDP, povećati plaće, a mi smo od njih uzeli primjere, kako napraviti tragedije.
Izopačenost. Nažalost, to je ono čime su naša djeca svakodnevno okružena. Trudimo se, borimo se, odgajamo ih, živimo za njih, odvajamo od sebe da bi njima bilo bolje, ali, nažalost, onda ponekad ne stignemo toliko vremena provesti uz njih.
Osuđivati je najlakše, naravno, ovo je za svaku osudu. Ali, najvažnije je raditi na tome da se ovakve stvari ne bi ponavljale. Da to ne bismo sutra dočekali u nekim drugim školama.
Bože, sačuvaj nas ovakvih dana.
Fenix-magazin/SIM/Antonio Bevanda
