Zanimljivo je koliko naš životni vijek utječe na našu percepciju i doživljaj trajnosti zbivanja oko nas. Uspostava i održanje islamskog režima u Iranu trajali su 45 godina kao i komunističkog režima u bivšoj Jugoslaviji.
Piše: Željko Mršić
Prosječnom stanovniku tih država činilo se to kao nepromjenjiva situacija i čitava vječnost s obzirom na trajanje generacijskog vijeka od nekih 20 godina. Sjećanje na zajedničku mladost nepovratno ih izdvaja od drugih i onemogućuje bilo kakvu objektivizaciju viđenja svijeta. Tako već prvi naraštaj rođenih u tom režimu vide sve oko sebe kao zadanu veličinu i tzv. „normalan“ način života.
Za njih je sve nepromjenjivo ako su pretežito izolirani od utjecaja ostalih država s drukčijim režimima. Pogotovo pod konstantnim utjecajem domaće propagande koja veliča svoje uspjehe i postignuća, a ocrnjuje sve što je izvanjsko. U najgorem su položaju oni koji se istinski vežu za vodeću stranku ili pokret i poistovjećuju u mjeri koja onemogućuje širu perspektivu. Svaku sumnju u svoja čvrsta uvjerenja doživljavaju kao osobni napad i egzistencijalnu ugrozu. Veći dio je interesno uvezan te ne mari za ideološka uvjerenja. Rijetki koji ne vide smisao „logike“ režimskog održanja i to na neki način pokazuju, doživljavaju se kao čudaci, otpadnici i na koncu neprijatelji koje treba onemogućiti svim sredstvima.
Svi nedostaci i očiti promašaji mogu se relativno dugo opravdavati nakon početnog zanosa dok određen sloj društva ima povlastice i osjećaj nadmoći i prednosti pred ostalima, a mediji i javni servisi su pod kontrolom režima. No sve to traje dok državni režim može pokrivati gospodarske neuspjehe i gubitke bilo zaduživanjem ili tiskanjem novca do takvog pada vrijednosti u valutnim razmjenama i inflatornih pritisaka na cijene koje ogromna većina stanovništva više ne može egzistencijalno podnijeti. Gotovo nikad takav režim ne pokušava odstupiti od stajališta koja se pokažu nesporno promašenim. Naprotiv, nastoji tvrdoglavo ustrajati i dokazati kako su u pravu unatoč očitim razlikama i opravdanoj kritici.
Dotadašnja opravdanja i panegirici režimu postaju kontraproduktivni i izazivaju odbojnost i na koncu otvorene prosvjede koje pokušaji suzbijanja samo mogu podjariti u još jači otpor i samo veće nepovjerenje prema režimu. Što je policijska i svaka druga represija veće, to su šanse za smirivanje i dogovor sve manje. Kada prosvjedi pređu određenu točku netrpeljivost, povratka za taj režim nema. Ali, režim koji je sam sebe uvjerio u nepromjenjivost njegove „istine“ ne može to više pojmiti niti prihvatiti. Mase koje su podlegle neprijateljskoj propagandi, režimske snage moraju staviti pod nadzor svim sredstvima.
Zato vodstvo brani sve što je logično neobranjivo u tzv. borbi protiv unutarnjeg i vanjskog neprijatelja. Povlašteni sloj građana, omamljenih svojim ponavljajućim hvalospjevima i uspavankama te nespreman na bilo kakvo otrježnjenje, tvrdi da treba raditi na otklanjanju nedostataka postupnim promjenama. Promjene osoba na vlasti doživljavaju se kao „poraz“ režima i „pobjedu“ protivnika te se tzv. tvorci i osnivači režima drže nepromjenjivima i vječnima. Početna nesigurna i neuvjerljiva razmatranja temeljnih postavki postaju nepobitna te aksiomatska što ih se više propituje sve do „znanstveno“ dokazane i mitološke razine. „Besmrtnost“ vođe ili njegovih nasljednika postaje nužnost održanja takvih režima.
Nepovjerljivost prema bilo komu tko izrazi i najmanju sumnju u uspješnost režima prerasta u paranoju i opsesivno traženje i uklanjanje tzv. opstruktivnih elemenata u društvu, bilo onih u politici ili intelektualnim pa čak i poslovnim krugovima. Jer, navodno, kad ne bi bilo takvih, društvo bi sjajno napredovalo čvrsto uvjereno u svoj jedino moguć i ispravan put te nepobjedivost pravilno vođenog naroda. Na koncu se narod drži neukim i nezahvalnim pošto takvi široko zastupljeni pobunjenici ne shvaćaju žrtve koje su stvaratelji režima podnijeli za njegovu sretnu i naprednu budućnost. Što je katastrofa bliža, dodir sa stvarnošću je sve slabiji. Poslije takvog razlaza, urušavanje režima postaje neminovno.
Onom naraštaju koji uslijedi nakon pada režima, čini se gotovo nevjerojatnim kako je bilo moguće da taj režim tako dugo traje uz odobravanje tako širokog kruga pristalica dok se ostaci zadnje generacije podržavatelja propalog režima ne mogu pomiriti s promjenama i neuspjehom onoga što su cijeli život podržavali i držali jedino ispravnim. Tužno je i jadno vidjeti na što se svodi životno shvaćanje ogromne većine ljudi u takvim režimima. Jačanjem pogrješnih uvjerenja dovodi se u pitanje razumno prihvaćanje nužnih promjena. Poistovjećivanje svojeg kratkotrajnog života s neuspjelim društvenim pokusima doista je osobni neuspjeh i porazno loše potrošeno vrijeme koje je bilo na raspolaganju.
Ali, razum mnogih to ne može prihvatiti te pokušava opravdati na svaki način sve svoje promašaje. Zato postoje izmišljena shvaćanja nužnosti razvoja društva na taj način u povijesno zadanim okolnostima. No, u osnovi, ljudi su prinuđeni živjeti u određenim okolnostima i pod određenim uvjetima za određeno vrijeme. Znači, ograničeni su u svakom pogledu. Sve ostalo je iluzija. I tako propadaju društvena uređenja, cijele civilizacije.
Fenix-magazin/SIM/Željko Mršić
