Kaže liberal Dario Hrebak da je pozicija njih liberala biti dovoljno udaljen i od ljevice i od desnice, ali im je sudbina da ih ne vole ni jedni ni drugi, svima smetaju. Pa nastavlja da je Pavelića instalirao Hitler, a Tita Staljin i da su im zato oba fuj i neprihvatljivi. Pa lamentira uz to o demokraciji i tvrdi da ga zbog toga odnosa prema totalitarizmima napadaju da nije dovoljno domoljuban.
Piše: Marko Ljubić
Nisam nikada bio spreman uložiti centa na posebnu inteligenciju političara i liberala Hrebaka, ali ova izjava je baš imbecilna. Uz to, radi se o totalnoj dezorjentaciji izazvanoj pozicijskim osjećajem važnosti, pozvanosti i pameti, što se u pravilu događa mediokritetima koji zbog specifične koristi vladarima dugo ostaju na vidljivim pozicijama uz umjetno kreiran javni profil, odnosno lik i djelo.
Po čemu bi netko u Hrvatskoj, čak vrlo sklon Hrebaku prepoznao da je istina ovo što govori?
Poremećaj u politici
Ozbiljan je poremećaj u politici i u ulozi nekoga tko donosi odluke ili utječe na donošenje odluka, polaziti od toga da je ljudima dovoljno reći da je njemu jednako neprihvatljiv Tito kao i Pavelić, pa na pjesmu o Pavelićevoj grobnici prijetiti rušenjem Vlade, te mirno godinama sudjelovati u kreiranju državnih politika koje silnim novcima financiraju otvorene zagovornike Tita i tzv. antifašiste. I vjerovati da će ljudi u tome prepoznati domoljublje.
To je, uz to što je realan poremećaj i dezorjentacijsko javno ruganje ljudima, prvorazredna drskost, koja se ne može opravdati ni specifičnom potvrdom o neubrojivosti. Čak se to ne može pravdati ni pripadnošću već notornom HSLS-u, koji godinama figurira kao skupinica beskrupuloznih političkih parazita, koji u realnom političkom prostoru nemaju baš ništa prepoznatljivo izuzev instinkta za vlast.
Da je taj Hrebak karakteran političar i da razumije da nacionalna politika, ili politika uopće, nije samo lupetanje s pet šest sklepanih poza i fraza uz dobro beneficirane usluge u održavanju vlasti, nikada ne bi pristao ući u bilo kakvu nacionalnu vlast koja tolerira i potiče državno-političkim poretkom da stotine ulica i trgova, šetališta i udruženja nosi ime Josipa Broza Tita i to s vojnim zvanjem maršala.
Glumetanje liberala
Upravo činjenica da Hrebak gotovo dnevno prolazi ulicama s imenima najviših i najozloglašenijih pripadnika Titova režima u Zagrebu i da nikada nije ni pokušao to nacionalno-politički problematizirati ili koalicijski uvjetovati sankcijama, da nikada svoju političku ulogu nije uvjetovao kriminalizacijom Tita i titoizma, kako sam tvrdi staljinizma, a pjeni se i uvjetuje sankcioniranjem pjesme o Paveliću, prokazuje Hrebaka kao običnog političkog pervertita bez ikakvog karaktera i vrijednosti.
Domoljublje je satkano od karaktera i moralne vjerodostojnosti, a ne od blesimetarskih ispraznica, koje su čak karakternije i vjerodostojnije svjedočile primitivne komunjare nego Hrebak i mnogi slični “demokrati” danas.
Komunjare su bez izgovora i pokušaja uljepšavanja svojih postupaka bili spremni ubiti, umlatiti, zaklati i protjerati svakoga tko im je bio neprihvatljiv. Nisu glumatali liberale. Bili su zli i to su smatrali vrlinom.
Ljudima su bili jasniji, jednostavnije je bilo postaviti se prema njima, nije bilo zabluda i prevare. Svatko je znao s kim ima posla i što ga čeka ako se suprotstavi. U praiskonskom smislu je čak i to zlo bilo poštenije nego Hrebakov liberalizam, koji ispod verbalnih fraza jedino permanentno nudi prevaru.
Fenix-magazin/SiM/Marko Ljubić
