Prvi proljećari, koji se u Žepču (BiH) redovito pojave u vrijeme kada i prve laste, naši su radnici rasuti po zemljama Europe i svijeta.
Nakon teške i radom iscrpne zime dolaze ljudi širokih pleća, jakih mišica, iako blijedog lica, no uvijek vedrog osmjeha, nepokoreni, lišeni brige za svoju materijalnu egzistenciju – ljudi s dostojanstvom.
Mnogi su došli urediti imovinsko pravne odnose, možda unučetu na krštenje, neki će smjestiti starce u starački dom, pomoliti se na grobu za svoje umrle i dr. U zavičaju susreću svoje prijatelje i rodbinu, koju nakon šest mjeseci ponovo nađoše tamo gdje su ih ostavili.
Mnogi ˝ostavljeni˝ koji su preboljeli koronu ističu se bljedilom u licu, odsutnog su pogleda, iscrpljenog kućnog budžeta i velike zabrinutosti. Oni malo otporniji hode odmjerenim i teškim korakom između domaćih novopečenih stanovnika gradova Maglaja, Tešnja, Zenice, Teslića, Žepča, Doboja…
Naime, ovdje se izdaleka prepoznaju novopečeni stanovnici ovih gradova. Oni se lome u hodu hodajući, nekako prepoznatljivim, kratkim, usvojenim, isjeckanim koracima. Dovikuju se, mašu rukama i pozdravljaju preko ulice sretni što se imaju. Pored toga, svi dodatno sretni i veseli što, eto, konačno žive u gradu. Konačno su i oni dobili posao pa vele: – ˝Valjade rat svima!˝
Malo starije tete iz dućana kroz otvorena vrata otpozdravljaju svoje poznanike uz obvezno dodavanje ˝kako ti je Anka, kako Fatima, kako Sofija, ima li Zuhre…˝ no, žene po običaju nikada ne ˝pitaju kako ti je muž˝ ili ne daj Bože da bi muški priupitali ˝kako ti je žena˝. Takvih pitanja u Bosni ima, ali samo ako je onaj za koga se pita slučajno bolestan.
Kad se proljećari vrate u Bosnu i Hercegovinu
Kada proljećari, neki iz Proljeća 1972., krenu da realiziraju ono zbog čega su prevalili tisuće kilometara te uđu u predvorje gdje su poredani šalteri preko kojih se uredno pružaju općinske usluge, odmah su osupnuti prvo pogledom ispod naočala tmurnih službenika i samodopadnih službenica, zatim svugdje, kao po pravilu, istim pitanjem ˝što ste trebali?˝
Na šalterima su obično redovi, ali nekako u intervalima. Prvo su puni, a zatim po pola sata nigdje nikoga. Prijeratna dama iza ˝šube˝ u toj intervalskoj pauzi, posegnu za torbicom vadeći poveće zrcalo da još malo popravi ruž ljubazno iznuđujući komentar od kolegice o staroj/novoj bluzi koju, eto, već dugo nije nosila.
No, to njeno ili njegovo ˝što ste trebali?˝ grozno preznojava uši. Ovo vrlo drsko, u najmanju ruku iritantno službeno obraćanje nije se promijenilo od vremena Austro-Ugarske, niti je evoluiralo u nekakvo ljepše, sadržajnije ili pristojnije obraćanje. Lokalpatriotizam valjda nalaže da se ovo nipošto ne smije mijenjati. Jer, kako se promijeniti i stajati građanima na usluzi – služiti im. Svojim držanjem drsko poručuju da mogu riješiti svaki problem, ali ga mogu u suprotnosti i mudro zakomplicirati. Najčešće je slučaj da se ˝zagubila neka stranica ili na nekoj fali pečat, ali službenik koji je to rješavao je trenutno na bolovanju, godišnjem odmoru… Zatim slijedi kulminacija koju treba moći preživjeti: Ono famozno njihovo ˝dođite sutra˝. To sutra teško dolazi jer u svaki dan kod proljećara u njihovoj agendi stoji druga zadaća.
Stari komunistički običaj
Isto tako lokalpatriotizam nalaže da se ne smiju mijenjati pravila koja nalažu da si obvezan platiti iskopirani obrazac, pa kopiju službeno ovjeriti obveznim zavođenjem u protokol. Jer kopija mora biti ovjerena iako se odlaže u mapu koja se nalazi tik uz original koji je izdala ista službena osoba. Još jedanput: Ista se kopija dobije kopiranjem originala kod istog službenika, i opet se predaje tom istom službeniku u istoj službi. Jer službenik valjda nije siguran da je to kopija sve dok se kopija ne ovjeri službenim pečatom, iako u rukama drži i kopiju i original i službeni pečat.
Preko pečata, nipošto pored, obvezno ide potpis (stari komunistički običaj), jer jedini iznad pečata je službenik te službe. Sve u ime države, lokalpatriotizma, original i kopija u istoj ruci, čak se ni ruka nije promijenila, no tada u ime Tite i Partije, a sada sve u ime onog vremena. I tako unedogled sve dok se lisica ne uhvati za svoj rep. Ovo ima prihvatljivo, iako nesuvislo, objašnjenje u očima revnog lokalpatriote uz često pitanje ˝a što ste vi po zanimanju pa da znadete kako to treba˝. Ovo pitanje proljećari iznude od službenika kada se žele osloboditi frustracija zbog dosadnog čekanja ili u prvoj instanci nesporazuma na šalteru koji je mastan s vanjske strane, prljav od dugogodišnjeg naslanjanja lakata i glave, a s unutrašnje strane je neizbrisivo pomašćen burekom i ćevapima koji službenici tu ne smiju jesti, ali diskretno iz ladice čopati po jedan zalogaj će nekako proći.
“Bosanski pasoš”
Vađenje ˝Pasoša˝ je prilično jednostavno. Morate naglasiti da želite ˝bosanski pasoš˝. Proljećaru se pojavi blagi smiješak kada uoči da sitnim slovima dodano stoji i ˝Putovnica˝. Sve to da ne bude zabune, jer i Hrvati, zbog kojih se piše Putovnica sitnijim slovima, ispadoše, kao tobože, također sitan i manje vrijedan narod u našoj veseloj BiH.
˝Pasoš˝ se izdaje u CIPS-u (Citizens Identity Protection System) i tu je netko dekretom zaveo red. Sve je na jednom mjestu osim bankarskog šaltera za uplatu, do kojeg se mora propješačiti, sačekati u redu, da bi se izvršila uplata od 50,- KM. Upravo je to vrijeme pješačenja s čekanjem u redu za uplatu otprilike sat vremena, no, sasvim dovoljno da bi službenici pojeli burek, popravili šminku.., a osoblje ponovno pripremilo za prihvat onih koji izvršiše uplate i nose priznanice u rukama. Tako do ljetnih mjeseci, pa Gospojine i Svisvetih.
A Država?
Pružajući dokaz svjetskim bankama i agencijama za statistiku, da je priliv deviza u BiH bio uspješan, sarajevski ministri se ˝razlete˝ po svijetu tražeći ˝povoljne˝ kredite da bi produžili privremenu licencu države, a proljećari/dijaspora svojim devizama preko cijele godine dodatno lokalno pumpaju dragovoljno ulažući, gradeći ili popravljajući obiteljske domove, uređujući prilaze obiteljskim domovima. Tako se proljećari, mnogi i neznajući, posredno brinu da država može funkcionirati. Jer, sedam dodatnih milijardi eura godišnje od proljećara/dijaspore nije za podcijeniti. Taman dovoljno za funkcioniranje BiH. Tu i svaka općina nađe sebe.
Još uvijek životare stariji službenici su proljećare/iseljeništvo požrtvovano nekada zvali Jugošvabe, a ovi danas ih zovu ˝stranci˝. I onda i sada to pamfletira politika. Pamfletom je dopušteno ponižavanje.
Ružno, brate! Ružno! I onda i danas!
Eto najčešće tako proljećarima iz iseljeništva prođe mjesec dana u Zavičaju!
Fenix-magazin/MD/ Ilija Lončar
