Početkom svibnja 1945. godine Zagreb je već bio prepun izbjeglica, slom vlasti NDH bio je očigledan, a nebrojeno mnoštvo uplašenog pučanstva svoj spas, kao i daljnje upute što raditi, tražilo je u Zagrebu. Među ljudima kružile su razne priče i očekivanja: od toga da će njemačka vojska uspjeti pobjediti do onih da će zapadni saveznici preuzeti izbjeglice pred Titovim partizanima.
Povlačenje prema zapadnim saveznicima
Ipak, 5. svibnja 1945. godine čelništvo NDH donosi odluku o povlačenju vojske i civila prema zapadnim saveznicima pridošlim u Austriju. Političko vodstvo NDH držalo je da će zapadni saveznici doći u sukob sa Jugoslavenskom armijom i da će u tome sukobu snage HOS-a biti upotrebljene u borbi protiv komunizma. Ta će se procjena pokazati kao krajnje promašena u trenucima kada će Britanci morati osigurati dostignute granice zapadnih saveznika u pregovorima sa „moskovskom hobotnicom“ Josipom Brozom Titom.
Naime, dolaskom partizanskih jedinica u pudručje Trsta i Koruške postavilo se pitanje upravljanja tim područjem. Britanci su zahtijevali povlačenje Titovih partizana, što je ovaj odbijao, čime se otvorila mogućnost sukoba sa velikim snagama Jugoslavenske vojske na tome području. Čini se da su prešutnu pogodbu britanskih vlasti i novih jugoslavenskih vlasti platili hrvatski civili i vojnici koji su bili izručeni na milost i nemilost Jugoslavenskoj vojsci u zamjenu za kontrolu teritorija.
Prema britanskim dokumentima objavljenim u knjizi hrvatskog povjesničara prof. dr. sc. Josipa Jurčevića „Bleiburg – Jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima“ na područje nadomak austrijske granice i Dravograda pristiglo je 200.000 hrvatskih vojnika i 500.000 civila. Tu ogromnu masu ljudi ubrzo nakon ovladavanja dravogradskim područjem Jugoslavenska je vojska stavila u okruženje te izdala ultimatum da se predaju do 10 sati 13. svibnja 1945. godine.
Proboj do Bleiburga
Dio hrvatskih postrojbi okupljenih oko generala Rafaela Bobana odbija predaju te razbija okruženje snaga Jugoslavenske vojske i dolazi na područje Bleiburga, gdje su ih dočekale britanske snage 
pod zapovjedništvom generala Particka Scotta. Na područje Bleiburga uspijeva doći oko 200.000 hrvatskih vojnika i civila predvođeni Glavnim stožerom i većinom postrojbi HOS-a, topništvom te oklopništvom i sanitetom. Hrvatsko izaslanstvo u čijem su sastavu bili generali Herenčić i Servatzy te pukovnik Crljen otpočinje pregovore u vezi predaje sa generalom Scottom. Na dramatičnim pregovorima hrvatsko izaslanstvo shvaća da britanske snage ne žele prihvatiti predaju hrvatske vojske i civila te da se iste imaju predati Jugoslavenskoj vojsci protiv koje su ratovali. Uzalud je pukovnik Crljen protestirao pozivajući se na međunarodno pravo civiliziranih zemalja u kojima se daje zaštita političkim izbjeglicama. Pod prijetnjom napada američkog i britanskog zrakoplovstva te bezuvjetne predaje HOS-a Titovoj Jugoslavenskoj vojsci, hrvatsko izaslanstvo prihvaća predaju uz uvijet da prvo obavjeste sve članove Glavnog stožera za što su dobili sat i dvadeset minuta.
Nakon predaje, sa tim velikim brojem hrvatskih vojnika i civila, u sljedećim danima sredinom svibnja 1945. godine obračunat će se snage Jugoslavenske vojske te počiniti čitav niz stravičnih zločina: masovnih streljanja, silovanja, pljačkanja i zlostavljanja. Točan broj stradalih još nije točno utvrđen budući se i danas otkrivaju nove masovne grobnice. Desetljećima nakon zločina izvršenog na hrvatskim civilima i vojnicima nakon završetka II. svjetskog rata, pojam „Bleiburg“ postati će sinonim za sva stradanja po stratištima i križnim putevima diljem nekadašnje Jugoslavije.
Revolucija kao sredstvo uspostave diktature proletarijata
Od samih početaka djelovanja KPJ, koja je između dva svjetska rata unutar hrvatskog nacionalnog bića bila marginalna politička opcija i koja je djelovala kao sekcija Kominterne iz Moskve, marksistički svjetonazor bio je nadomjestak za sve društvene nepravde i ujedno model za riješenje svih društvenih odnosa. Ti društveni odnosi mogli su biti promjenjeni jedino revolucionarnim putem i uspostavom diktature proletarijata.
Iako će SKJ svoj revolucionarni program iz taktičkih razloga i pridobivanja povjerenja naroda vješto prikrivati do trenutka preuzimanja potpune vlasti i međunarodne afirmacije, partija je svojim organizacijskim modelom i ideološkom indoktriniranošću svojih članova tijekom NOB-a zapravo stvarala preduvijete za uvođenje totalitarne komunističke vlasti.
OZNA partijska milicija
Stoga je u cilju što temeljitije kontrole članova partije, pripadnika partizanskog pokreta i cjelokupnog stanovništva osnovana OZNA (Odijeljenje zaštite naroda) čija je zadaća bila prikupljanje podataka i izrada spiskova „narodnih neprijatelja i ustaša“ na temelju kojih se kasnije provodila represija i masovna pogubljenja. Osim snažnog obavještajnog aparata SKJ se služio i tzv. Agit-prop( agitaciono-propagandni sustav) koji je imao za cilj edukaciju članova partije i boraca, pa su u tu svrhu organizirani krajnje pojednostavljeni kursevi gdje se podučavala marksistička teorija.
Cilj takovih tečajeva bio je utjecati na članove partije i partizanskog pokreta kako bi se što više identificirali sa ciljevima partije i vodstva, a sve sa ciljem povećanja osobne motivacije za izvršenje zadatka osvete i obračuna s narodnim neprijateljima. Za najvećeg neprijatelja revolucije označena je Katolička crkva, njezin kler i nadbiskup Stepinac, kao i svi oni koji su imali pasivan stav prema NOP-u.
Eliminacija „narodnih neprijatelja“
U tako široko postavljenoj formulaciji kao neprijatelj je mogao biti prokazan bilo tko. Dovoljno je bilo biti dijelom nekakvog tijela vlasti prijašnjeg režima, Kulturbunda ili crkvenog odbora da bi čovjek dobio etiketu „neprijatelja naroda“, što je podrazumijevalo oduzimanje imovine i streljanje.
Prema komunističkim dokumentima iz svibnja 1945. godine vidljivo je da je obračun s onima koji bi mogli biti opozicija novom jugoslavenskom komunističkom režimu bio planiran i sustavan. Također je iz tih dokumenata vidljivo da je za masovna pogubljenja bilo potrebno dobiti dozvolu „od gore“, kao i da odluke o likvidacijama civila i vojnika nisu bile samo odluke članova OZNE, nego je to bila i odluka partije, CK KPH i CK KPJ.
Danas je na temelju brojne dokumentacije i pronađenih stratišta potpuno jasno da su partizanske jedinice sredinom svibnja 1945. godine počinile masovna pogubljenja hrvatskih civila i vojnika sa ciljem eliminacije evenutalne oporbe, i da su te egzekucije provođene organizirano i sustavno uz odobrenje najviših tijela vlasti komunističkog režima na čijem čelu je bio Josip Broz Tito.
Stoga je civilizacijski neprihvatljivo da se nakon 70 godina od počinjenja ovog strašnog zločina i nebrojenih dokaza koji upućuju na odgovornost Komunističke partije i njezine vrhuške još uvijek ignoriraju zahtjevi žrtava za uklanjanjem gradskih trgova koji nose ime Josipa Broza Tita, kao i dostojanstveno komemoriranje u čast nevinim žrtvama.
Najnoviji pokušaji reafirmiranja lika i djela Josipa Broza Tita u Hrvatskoj pod krinkom „antifašizma“ krajnje je tendenciozan čin ignoriranja masovnih zločina i diktatorskog stila vladanja za kojega nema mjesta u liberalnim demokracijama.
Dario Holenda
