Dragi čitatelji,
slušam prije neki dan nekoliko mladih ljudi, članova Foruma mladih SDP-a iz Zagreba, koji su iz domovine došli u Njemačku učiti kako se politička pitanja rješavaju u najvećoj gospodarskoj sili Europe. Mladi hrvatski socijaldemokrati u budućnosti se vide kao aktivni političari, a možda i ljudi koji će voditi našu zemlju. Kad je Hrvate u iseljeništvu zanimalo što oni misle o lošoj gospodarskoj situaciji i dvojezičnosti u Vukovaru, tu je oduševljenje odmah splasnulo.
Glas Vukovaraca da se suprostave pokušajima hrvatske Vlade o uvođenju ćirilice u Vukovar oni su nazvali “agresijom i vandalizmom”. Iako bi se čovjek mogao složiti sa njihovim riječima kako već jednom treba zaboraviti prošlost i gledati u budućnost, neprihvatljivo mi je bilo da oni sebe iz Zagreba nazivaju djecom rata premda rata tamo gotovo ni bilo nije. Iako bih i sama, prije njih, mogla reći da sam dijete rata, jer sam odrastala u zadarskom okruženju u kojem je rat uzimao mnoge ljudske živote.
Bila sam nedaleko od Škabrnje baš onaj dan kada je Škabrnja okrvavljena, kada su na njenim ulicama padala mrtva tijela djece, žena, branitelja,.. Ali, nikad se nisam usudila javno reći da sam dijete iz rata zbog sve one djece koja su ubijena, djece koja su preživjela sve ratne strahote, sva silovanja i mučenja. Bude mi žao kada netko tako jednostavno kaže da je dijete rata, a da pritom ne razumije bol majki koje još nisu pronašle kosti svjih sinova, ne razumije bol žene koja je kao maloljetno dijete bila silovana.
Vjerujem da nitko od Hrvata svoju djecu ne uči mržnji već praštanju. Ali, od onih drugih i drugačijih traže bar da poštuju bol koja je još uvijek tu. Sigurna sam da ni Vukovarci ne mrze Srbe i ćirilicu, koja je tek u vrijeme okupacije zavladala Vukovarom. Oni samo traže razumijevanje jer ne mogu izdržavati bol i još uvijek otvorene rane zbog ćirilice koja ih podsjeća na dane okupacije i progona. Na protupitanje mladih SPD-ovi forumaša: “kada ćedoći to vrijeme za dvojezičnost u Vukovaru?” odgovorila bih im riječima: kada više ne bude vidljivih ratnih rana u Vukovaru, kada vukovarska djeca zaborave ratne strahote, kada majke poginulih branitelja Vukovara nađu mjesta gdje počivaju kosti njihovih sinova. Postavljanje ćiriličnih natpisa, koji ni za vrijeme Jugoslavije nisu bili u Vukovaru, hrvatska Vlada svu tu vukovarsku bol pretvara u mržnju.
O svemu tome čitajte u ovom broju Fenixa, koji o uvođenju ćirilice u Vukovaru donosi mišljenje predstavnika hrvatskih udruga iz iseljeništva i šefa oporbenog HDZ-a Tomislava Karamarka. Fenix donosi i ekskluzivnu priču o susretu dvojice najpoznatijih hrvatskih rukometaša u Njemačkoj, Ivana Balića i Drage Vukovića. Tu su i mnogedruge sportske i ostale priče koje jedino možete pronaći u novom broju Fenixa.
Marijana Dokoza
Glavna urednica
