Na današnji dan, 7. studenog 1991. godine, u selu Poljanek pored Korenice srpski pobunjenici i četnici su učinili stravičan zločin. Pobili su sve stanovnike toga malenog hrvatskog sela koje su u tom tenutku zatekli.
Piše dr. Jure Burić
Tako se bilježi da su toga datuma pobijeni: Ivan Vuković (57), Nikola Vuković (53), LucijaVuković (68), Dane Vuković (80), Vjekoslav Vuković (52), Milka Vuković (65), Dane Vuković (74), Josip Matovina (65) i Nikola Matovina(79). Izvedeni su u dvorište svojih kuća i strijeljani. Jedino su nepokretnog Nikolu Vukovića (65) ubili u kući bacivši bombu u prostoriju gdje je boravio.
Za cijelu tragediju postoji svjedok. Sudskih postupak protiv osumnjičenih se vodio na Županijskom sudu u Gospiću i oni su 4. srpnja 1994. godine u odsutnosti svi osuđeni na po 15 godina zatvora. Moglo bi se reći kako je pravda tada samo djelomično bila zadovoljena. Jer, takvima bi se nakon izrečene (i izdržane) kazne morao odrediti doživotni izgon iz Hrvatske, bez prava na povratak. To bi bila pravedna kazna i opomena drugima da takvo što nikada više ni ne pomisle napraviti.
Međutim, famozni hrvatski Zakon o oprostu nakon izvjesnog vremena (2009.) je dopustio ponovni postupak (naravno opet u odsutnosti) te je zbog navodnog “pomanjkanja dokaza” ranija sudska odluka preinačiti u kazneno djelo oružane pobune. Zatraženo je potom da se prema okrivljenicima primjeni zakon o općem oprostu. Prevedeno na razumljiv jezik, to znači da je djelo zločina osuđenog Boška Žujića, Boška Grbića, Vinka Grbića, Miće Grbića, Vladimira Grbića, Slavka Grbića, Momčila Grbića i Dane Rodića prešlo u djelo oružane pobune. Nadalje to znači da oni “prešli” u normalne građane sa svim ljudskim pravima uključujući i ona da mogu birati i biti birani u sva hrvatska općinska tijela ili pak u Hrvatski sabor.
Usuđujem se reći kako je to nakarada postojećeg zakona i zabluda oprosta. Poznato je kako nema oprosta bez kajanja te nema ukinuća kazne – ona se eventualno može samo smanjiti radi iskrenog kajanja. Zato je hrvatski Zakon o općem oprostu najveći propust i najveća ludost koju je Hrvatska učinila. Umjesto pravedne kazne, na djelu imamo opći oprost za oružanu pobunu. U ime koga? U ime nevinih žrtava? Pa tko ima pravo opraštati u njihovo ime i ime članova njihove obitelji?
Nemojte se gospodo hrvatski zakonodavci igrati Boga. Nemojte nam umjesto lustracije nametati šutnju. Nitko, pa ni vi nemate pravo, a niti smijete, u naše ime kupovati naklonost zločinaca u interesu nekog imaginarnog općeg dobra koje u našim okolnostima može biti samo “mislena imenica” i ništa drugo.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burića
