Ministarstvo unutarnjih poslova (MUP) bilježi posljednje tri godine porast broja podnijetih zahtjeva za izdavanje odobrenja za nabavu oružja, a stručnjaci, premda se slažu da je Zakon o oružju nedorečen, dvoje oko razloga zašto su Hrvati postali “ludi za oružjem”.
Prema podacima MUP-a, u vlasništvu građana je 314.783 komada oružja, od čega 18.705 dugog i 85.963 kratkog vatrenog oružja te 34.550 komada oružja kategorije C koje služi za glasne pucnjeve i 6565 bitnih dijelova oružja.
Iznijeti podatak, ističu u MUP-u, obuhvaća i oružje koje pripada policajcima, pripadnicima oružanih snaga i pravosudne policije, zaštitarima, sportskim streljačkim i streličarskim organizacijama te pripadnicima drugih državnih tijela koji su ovlašteni držati i nositi oružje.
Za držanje je u Hrvatskoj registrirano 47.470 komada oružja, za držanje i nošenje 232.415, dok je za 34.898 komada oružja izdana potvrda o prijavi oružja kategorije C, precizira MUP.
U policiji napominju da Zakon o nabavi i posjedovanju oružja omogućuje nabavu oružja i u svrhu sakupljanja, međutim takvo oružje se ne može nositi niti se za njega može nabavljati streljivo. Isti zakon, dodaju u MUP-u, ne propisuje ograničenja u smislu broja komada oružja koje građani mogu nabaviti.
Osobna sigurnost, nakon lova, drugi razlog traženja odobrenja za oružje
Podaci s kojima raspolaže MUP ukazuju da je protekle tri godine narastao broj podnijetih zahtjeva za izdavanje odobrenja za nabavu oružja. Tijekom 2020. podneseno je 18.392 takvih zahtjeva, a iduću godinu njih 20.057. MUP je tijekom 2022. zaprimio 21.226 zahtjeva za nabavu oružja, dok je do 22. veljače ove godine podnijeto 1893 zahtjeva.
MUP precizira da građani najčešće nabavljaju oružje radi lova, dok je osobna sigurnost druga najzastupljenija kategorija. Treća po redu je sportsko streljaštvo, dodaje policija.
Ovlašteni sudski vještak za balistiku, vatreno i hladno oružje te predsjednik Hrvatskog saveza za praktično streljaštvo (IPSC Hrvatska) Dubravko Gvozdanović u razgovoru za Hinu ocjenjuje da povećanje broja podnijetih zahtjeva za nabavu oružja nije u tolikoj mjeri značajno da bi mu se pridonosila veća medijska pažnja. Također napominje da se radi o podnijetim zahtjevima što ne znači da su svi ti zahtjevi i realizirani kupovinom oružja.
Gvozdanović ističe da tek oko šest posto Hrvata posjeduje legalno oružje, što nas, smatra, ne čini naoružanom nacijom u odnosu na ostatak svijeta. Međutim, Hinin sugovornik ističe kako postoje dva razloga da Hrvati posljednjih godina sve više legalno žele nabaviti oružje.
“Razlozi leže u općoj nesigurnosti uzrokovanoj pandemijom covida-19, ali značajno više zbog neizvjesnosti koja je prethodila ruskoj invaziji na Ukrajinu, a koja se u konačnici pretvorila u brutalni rat. Samim time, ljudi se osjećaju nesigurnima i osobno znam mnogo ljudi koji su poželjeli imati oružje radi samoobrane, a da ga prije nisu htjeli posjedovati”, kaže Gvozdanović.
Stručnjak ukazuje kako u povećanom interesu za vatrenim oružjem na lokalnoj razini ne treba zanemariti ni uspjehe hrvatskih proizvođača oružja na stranom i domaćem tržištu.
Pritom skreće pažnju na hrvatsku tvrtku HS Produkt čiji su proizvodi postali svjetski prodajni hitovi, a riječ je o pištolju H11 kalibra 9×19 milimetara te dugoočekivane civilne poluautomatske inačice vojne puške VHS2 koja je standardna puška hrvatske vojske i policije. Radi se, kaže, o uistinu traženim artiklima čija prodaja također utječe na priču o povećanom broju zahtjeva za nabavu oružja.
Nejasna zakonska regulativa
Iza suhoparnih MUP-ovih statistika, kako kaže Gvozdanović, krije se i jedna “caka” prema kojoj ispada da se u Hrvatskoj najviše prodaje lovačko oružje. Tvrdi da je MUP nesklon izdavanju oružnog lista za držanje i nošenje vatrenog oružja za samoobranu pa građani preko lovačkih ispita i iskaznica nabavljaju pištolje ili civilne poluautomatske inačice vojnih pušaka koje načelno ne trebaju za lov, već ih jednostavno žele posjedovati što samo po sebi, kaže, nije niti smije biti problem.
Govoreći o Zakonu o nabavi i posjedovanju oružja građana, Gvozdanović naglašava da je regulativa nejasna u mnogim segmentima pa čak i kontradiktorna.
“Aktualni zakon zahtijeva određene preinake, primjerice tim više što predlagatelj, odnosno MUP prilikom pripreme novog zakona 2018. nije bio voljan prihvatiti prijedloge o legalizaciji prigušivača koji danas postaju nužnost u Europi, posebice kod lovaca. Tu se vidjelo da predlagatelj zakona ne poznaje materiju, već isključivo djeluje putem zabrana i ograničenja”, kaže stručnjak.
Također ističe da mnogi dvojbeno napisani članci zakona ostavljaju dojam pravne nesigurnosti jer, kako tvrdi, policijske uprave različito tumače članke zakona, što ne može biti cilj zakona. Uz to, ocjenjuje da je zakonodavac načelno nevoljkog stava da građanima dozvoljava legalnu nabavu oružja u svrhu samoobrane, a da pritom takav svoj stav nikada nije argumentirano pojasnio.
“U praksi to znači da vam MUP može, a i ne mora odobriti dozvolu za nošenje u svrhu samoobrane i uvijek je u pravu, dok im s druge strane nitko ne može osporiti takve odluke, bez obzira bile one pozitivne ili negativne. U javnosti je stvoren dojam da se radi o nekakvim posebnim provjerama koje MUP izvodi, a pojedinac ih mora proći. No, stvarnost je puno prizemnija, odnosno takve odluke, manje više, isključivo ovise u dobroj volji pojedinaca iz sustava”, pojašnjava.
Premda je policija tijekom posljednjih 15 godina u sklopu kampanje “Manje oružja, maje tragedija” prikupila 356.656 komada vatrenog oružja, od čega 6273 automatskog te više od šest milijuna streljiva i preko šest tona eksploziva, Gvozdanović smatra da ta akcija traje predugo, a pritom nije jasno preciziran njezin cilj.
‘Svrha rigoroznih mjera – smirivanje emocija uznemirene javnosti’
“Akcija ne djeluje afirmativno u smislu usmjeravanja ka sportskim, lovačkim i kolekcionarskim udrugama i pojedincima, već osnovni aspekt stavlja na inkriminaciju oružja kao nečeg lošeg i u potpunosti nepotrebnog i neprihvatljivog u društvu. Iz toga proizlazi prethodno izrečen negativni stav ka samoobrani kao takvoj”, nadodaje.
Posebno ističe da zakonska ograničenja, suprotno uvriježenom nametnutom mišljenju, ne smanjuju stopu kriminala. “Suludo je očekivati da će rigorozne mjere odagnati kriminalca od počinjenja kaznenog djela. Kriminalac zasigurno neće doći u policiju i tražiti dozvolu za oružje, već će ga potražiti na crnom tržištu”, pojašnjava Gvozdanović dodajući da Zakon o oružju nema nikakve veze s ilegalnim tržištem.
Gvozdanović ocjenjuje da svrha rigoroznijih mjera zakona nije rješenje problema ilegalnog tržišta oružja, već smirivanja emocija uznemirene javnosti i to uvijek u pravilu nakon nedjela počinjenih ilegalnim, a ne legalnim oružjem. “Tako u pravilu uvijek posljedice trpe pošteni i odgovorni građani koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s takvim djelima”, smatra Gvozdanović.
Pritom se osvrnuo na nedavni vinkovački slučaj ubojstva vatrenim oružjem gdje počinitelj niti po kojim uvjetima nije mogao legalno posjedovati vatreno oružje, već je do njega došao protupravno.
“Zakon o oružju regulira posjedovanje oružja poštenih, zakonski odgovornih građana i on se ne može odnositi na kaznena djela počinjena vatrenim oružjem koja su otprilike u 99 posto slučajeva počinjena ilegalnim oružjem, dakle onog koje zakonski ne možeš ili ne smiješ posjedovati”, naglašava.
Stručnjak za sigurnost i nekadašnji načelnik Uprave kriminalističke policije Željko Cvrtila slaže se s Gvozdanovićem u ocjeni da se najveći dio kaznenih djela počini ilegalnim oružjem, ali smatra da se porast potražnje za oružjem ne može povezati s covid krizom. Dodaje da bi se aktualna situacija u Ukrajini u jednoj mjeri mogla potencirati veće zanimanje Hrvata za oružjem.
Problematično dokazivanje razloga za naoružavanje
Govoreći o aktualnom Zakonu o oružju, Cvrtila naglašava kako najprije treba razdvojiti ilegalno od legalnog oružja. “Zaprječavanje nabave legalnog oružja ne znači borbu protiv ilegalnog oružja”, smatra sugovornik koji ističe da će onaj tko namjerava počiniti kazneno djelo koje uključuje korištenje vatrenog oružja to oružje nabaviti isključivo ilegalnim putem.
Pritom podsjeća na česte slučajeve iz prakse da je netko tko je otprije imao legalno oružje, a namjera mu je bila počiniti kazneno djelo, nabavio za tu priliku ilegalno oružje, znajući da policija može ući u trag počinitelju vještačenjem legaliziranog oružja.
Cvrtila smatra da je Zakon o oružju prerigorozan jer ima tri stavke. Pojašnjava da je riječ o sigurnosnoj i zdravstvenoj provjeri te u konačnici dokazivanju razloga potrebe za oružjem, a koju smatra viškom. Također ukazuje i na određene zakonske proturječnosti.
“Građanima je teško obrazložiti policiji razloge zbog kojih namjeravaju nabaviti legalno oružje. Ukoliko građanin kao razlog navede neku prijeteću opasnost, policija često odbije zahtjev za nabavu oružja smatrajući da će se podnositelj braniti od prijetnje pa će počiniti neko kazneno djelo. S druge strane, Kaznenim zakonom je propisana mogućnost samoobrane svakom građaninu u situaciji u kojoj mu prijeti opasnost”, kaže Cvrtila.
Stručnjak ocjenjuje da postoji i nekoliko problema u politici povrata oružja. Precizira da dio branitelja želi zadržati oružje jer ima negativna iskustva s početka Domovinskog rata kada su prodavali vlastite automobile kako bi nabavili automatsku pušku i branili državu. “Područje u našem okruženju je dosta trusno, a dodatno je pojačano sukobom u Ukrajini pa naši ljudi nisu skloni vraćanju oružja. Država je ponudila neku mizeriju za oružje za koje su ljudi početkom davali puno veće iznose kojima se onda mogao kupiti polovan automobil”, ističe.
Cvrtila zaključuje da bi puno pametnije bilo prikupljati oružje po ugledu na nekadašnju Teritorijalnu obranu koja je oružje držala gotovo u četvrtima u kojima su živjeli oni koji su to oružje zaduživali. “Branitelji bi u tom slučaju znali da ih u slučaju potrebe njihove puška čekaju na sigurnom mjestu”, zaključuje.
Fenix-magazin/IK/Hina
