I 27. godina nakon pada Grada heroja, Vukovar ostaje nezacijeljena ratna rana za Hrvatsku i sve Hrvate. Na mnoga pitanja vezana za pad Vukovara, što se događalo u posljednjim danima bitke za taj Grad heroj, tko je odgovoran za zločine nad hrvatskim civilima i ranjenicima te što Vukovarska žrtva znači za cjelokupan tijek Domovinskog rata,… ni danas nema potpunog i pravog odgovora.
Jedan od najboljih emisija posljednjih godina, koja upravo odgovara na većinu tih pitanja, bila je emisija „Pogled u prošlost: Okupacija Vukovara“ u kojoj je gost komentator dr. sc. Ivan Bulić, tadašnji docent sa Hrvatskog katoličkom sveučilišta u Zagrebu a današnji generalni konzul RH u Düsseldorfu zajedno sa dr. Antom Nazorom, ravnateljem Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata te njihovim gostima odgovara na ta pitanja.
Pritom dr.sc. Ivan Bulića otkriva manje poznate stvari o tragediji Vukovara, zbog čega i prenosimo njegove odgovore na pitanja voditeljice te emisije.
Voditeljica: Profesore Bulić, za objasniti obranu Vukovara od velikosrpskog agresora nužno je shvatiti cjeloviti onodobni kontekst s u kojem se našla Republika Hrvatska?
Bitku za Vukovar kao simbol obrane od velikosrpske agresije potrebno je shvatiti kao dio općeg napada JNA i srpskih pobunjenika na Republiku Hrvatsku.
U tom smislu, Vukovar je dio istočno-slavonskog ili istočno-hrvatskog bojišta, a to je jedno od bojišta tadašnjeg hrvatskog ratišta.
Istodobno s napadom na Vukovar borbe su se vodile na više bojišta u Hrvatskoj, a ne samo u Vukovaru.
Tako je u rujnu i listopadu 1991. prijetila opasnost da hrvatski teritorij bude presječen u Dalmaciji kod Zadra, u Lici kod Gospića i Otočca, u zapadnoj Slavoniji između Nove Gradiške, Novske i Pakraca, na Kordunu kod Karlovca, na Banovini kod Siska te na drugim mjestima.
O spomenutim presjecanjima kao temeljnim taktičkim i strateškim planom JNA za ovladavanje Hrvatskom pisao je i general JNA Veljko Kadijević u svojim memoarima.
Gubitak svakog od spomenutih gradova i područja, značilo bi odsjecanje većeg dijela teritorija Hrvatske i uspjeh neprijateljskih snaga.
Sve to pokazuje da se situacija na vukovarskom bojištu i u Vukovaru ne može objektivno prikazati ako se pritom zanemaruje teško stanje za hrvatsku obranu na cijelom hrvatskom ratištu.
Voditeljica: Dr. Nazor je naglasio ogroman nesrazmjer u naoružanju između agresora i hrvatskih snaga. Koji su razlozi i gdje trebamo usmjeriti pozornost za spoznati uzroke teko velike razlike?
Dva su uzroka izuzetnom nesrazmjeru u naoružanju između hrvatskih branitelja i agresora.
Razoružanje teritorijalne obrane i embargo na izvoz oružja odlukom Europske zajednice i Vijeća sigurnosti UN.
Prvo – razoružanje Teritorijalne obrane posebno se zanemaruje.
Procijenivši da zapadnim republikama Sloveniji i Hrvatskoj treba oduzeti oružje Teritorijalne obrane, Generalštab oružanih snaga SFRJ donio je 14. svibnja 1990. zapovijed o oduzimanju oružja, s potpisom načelnika generalštaba JNA generala Blagoje Adžića. Naredbom se kompletno naoružanje i streljivo Teritorijalne obrane predaje na smještaj i čuvanje JNA.
Vlada SDP-SKH je 23. svibnja 1990. – svega osam dana prije okupljanja prvog saziva Sabora sa HDZ-ovom većinom,a nakon prvih demokratskih izbora provedenih nakon II. svjetskog rata – predala cjelokupno naoružanje hrvatske Teritorijalne obrane neprijateljski nastrojenoj JNA. Bilo je to u suprotnosti s odredbama članka 239. tadašnjeg ustava SFRJ prema kojem su republike – pa tako i SR Hrvatska – imale pravo organizirati i rukovoditi Teritorijalnom obranom. Analognu odredbu sadržavao je i članak člankom 237. tadašnjeg Ustava SR Hrvatske.
Za razliku od Slovenije, gdje su republičke vlasti odlučno odbile razoružati Teritorijalnu obranu, u Hrvatskoj je oružje predano bez protivljenja.
Hrvatskoj je na taj način oduzeto oružje kojim se moglo naoružati 200.000 ljudi – uključujući znatnu količinu protuoklopnog i protuzračno naoružanja, te lako topništvo:
Hrvatskoj je tim činom preostala skromna količina lakog pješačkog naoružanja kojim su raspolagale policijske postrojbe, lovačkog, muzejskog i trofejnog oružja.
Nakon toga je uslijedila odluka Europske zajednice u srpnju, a potom i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda u rujnu 1991 koji je uspostavljen embargo na izvoz oružja na prostor bivše Jugoslavije, kojim je osigurano postojeće stanje goleme nadmoći JNA u naoružanju i streljivu nasuprot hrvatski oružanim snagama.
Navedene činjenice pokazuju koliko je obrana Hrvatske ljeti i u jesen 1991 bila složena, pa sukladno tome i odgovoru na pitanje zašto je neko područje Republike Hrvatske u tom razdoblju okupirano treba prefolmirati te postaviti pitanje kako se Hrvatska u takvim okolnostima uopće mogla obraniti.
Voditeljica: U kolikoj mjeri je bitka za Vukovar utjecala na onodobne odnose kako vojne tako i političke odnose?
Upornom i žilavom borbom vukovarski branitelji spriječili su početni zamah te usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja te omogućili da se u ostalim dijelovima Hrvatske provede mobilizacija i ustroje nove postrojbe, nabavi oružje i ostala sredstva ratne tehnike kao i da hrvatsko vodstvo intenzivira diplomatske aktivnosti s ciljem međunarodnog priznanja.
Uz to, vezivanjem znatnih neprijateljskih snaga, koji su u bitci za Vukovar dobrim dijelom razbijene i demoralizarane – tako da više nisu bile sposobne za ozbiljnije napredovanje, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvanje Hrvatske imalo strateški značaj.
Istodobno, ubojstvo civila i razmjeri razaranja Vukovara pokazali su da je moguće uspješno se boriti protiv toliko nadmoćnijeg agresora.
Uz to su pridonijeli razumijevanju događaja u Hrvatskoj te time ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske.
Oni su svojim domoljubljem i hrabrošću zaslužili počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.
Voditeljica: Profesore Buliću, često čujemo i čitamo da Vukovar simbolizira obranu Hrvatske. U kakvom odnosu su obrana Vukovara, Domovinski rat i stvaranje neovisne Hrvatske države.
Strah od zajedničkog neprijatelja doista može generirati golemu društvenu snagu što se i dogodilo u Hrvatskoj u vrijeme Domovinskog rata. Načelno se ostvario konsenzus cijelog hrvatskog naroda što potvrđuje obrana Vukovara jer Vukovar su osim Vukovaraca dolazili braniti i branili i Hrvati iz svih krajeva Hrvatske. (MIROSLAV GUDELJ -VELAGA)
Upravo su ti hrvatski branitelji, vukovarski branitelji spriječili neprijatelja da okupacijom cijele istočne Slavonije ostvari operacijsku dubinu, odnosno povoljne uvjete za daljnje napredovanje prema Zagrebu i ostvarenje cilja – stvaranja tzv. velike Srbije.
Iznimno pozitivno su utjecali na moral hrvatskih branitelja na drugim bojištima u Hrvatskoj.
Zbog toga je obrana Vukovara poprimila strateški značaj za ukupnu obranu Hrvatske.
Zato se može reći da su vukovarski branitelji u temelju pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu te s tim u vezi i omogućavanjem stjecanja potpune neovisnosti.
Utjecali su na činjenicu da je Hrvatska izborila državnu samostalnost i pridržila se najrazvijenijim demokracijama svijeta okupljenim u Europskoj Uniji i NATO savezu čime je Hrvatska postigla geostratešku poziciju kakvu nije imala nikad u povijesti.
Osim toga, Hrvatska je prvi put u povijesti kao punopravni politički subjekt dobila priliku sjesti za stol za kojim se odlučuje o njenoj sudbini.
Branitelji Vukovara su ostvarenju takve hrvatske pozicije izuzetno pomogli svojom hrabrošću i žrtvom.
Da je tome tako tj. da u pogledu navedene činjenice postoji konsenzus evidentno je svakog 18. studenog. Premda Vukovar živi u srcima i mislima većine Hrvata cijelu godinu, ipak nam tako masovan dolazak u Vukovar 18.XI. ukazuje u kolikoj mjeri narod odaje priznanje njegovim braniteljima ali pokazuje da cijeni narav Domovinskog rata.
Fenix-magazin/SIM
