NOVE FOTOGRAFIJE:Oko sedam tisuća ljudi na komemoraciji na Bleiburgu – osuda komunističkih zločina

Bleiburg 2014U organizaciji Počasnog bleiburškog voda, na Bleiburškom polju je u subotu, pred oko sedam tisuća ljudi, održana središnja komemoracija u povodu 69. obljetnice Bleiburške tragedije i Križih putova. Komemoracija, kao simbola svih hrvatskih stradanja od komunizma, je počela molitvom na groblju Unterloibach a nastavljena procesijom prema Bleiburškom polju te sv.misom koju je predvodio dubrovački biskup msgr. Mate Uzinić. Kao i svake godine, nakon misnog slavlja molilo se i za bleiburške žrtve islamske vjeroispovijesti koji su kao i Hrvati katolici ubijeni na Bleiburgu i kasnije na marševima smrti.

Predvodeći misno slavlje, dubrovački biskup Mate Uzinić pozvao je na pomirenje i praštanje te, uspoređujući žrtve Bleiburga sa žrtvama Jasenovca, pozvao Bleiburg da pruži ruku Jasenovcu i obratno. Biskupov govor donosimo u cjelosti na kraju ovog teksta.

Pitajući se kome smeta obilježavanje jednogneviđenog zločina kao što je Bleiburg, potpredsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner iz HDZ-a pozdravio je skup u svoje i ime svoje stranke ali ne i u ime Hrvatskog sabora. Sabor, u kojem Kukuriku koalicija čini većinu, i ove godine odbio pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, kazao jee Reiner oduđujući takav postupak vladajuće koalicije.

Odbijanjepokroviteljstva nad Bleiburgom osudio je i don Ante Kutleša, koji je govorio u ime Počasnog bleiburškog voda, te splitsko dalmatinski župan Zlatko Ževrnja, čija županija je bila ovogodišnji pokrovitelj komemoracije.

Uz osudu Tita i njegovih pomoćnika koji su naredili izvršenje   “Operacije pokolja” moralnu odgovornost za taj zločin snose i britanski vojni zapovjednici koji su, suprotno Ženevskoj konvenciji iz 1929. godine, izručili hrvatsku vojsku i civile na milost i nemilost Titovih partizana i preobučenih četnika.

Suprotno svim Rezolucijama Vijeća Europe i Deklaraciji Hrvatskog sabora iz  iz 2006. te Rezoluciju Europskog parlamenta iz 2009. o europskoj savjesti i osudi komunizma i njegovih zločina, do dana današnjeg u Hrvatskoj nije osuđen ni jedan izvršitelj partizanskih zločina nad hrvatskim i drugim žrtvama Bleiburške tragedije.

Propovijed dubrovačkog biskupa mons. Mate Uzinića na Bleiburgu, 17. svibnja 2014. godine

Du biskup Mato UzinicOkupili smo se na ovom bleiburškom polju u svibnju 2014., da bismo se spomenuli svibnja 1945.

O SVIBNJU 1945. GODINE

Svibanj 1945. zapamćen je u svjetskoj povijesti kao mjesec završetka Drugog svjetskog rata u Europi. U Hrvatskoj se taj mjesec pamti i kao mjesec pokolja nevinih ljudi kojima spomen čuva ovo mjesto, a čije su kosti posijane diljem Slovenije, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije. Razoružani vojnici i brojni civili, najprije ljudi, a onda Hrvati, katolici i muslimani i mnogi drugi, u dijelu Iste i Dalmacije Talijani, u zapadnoj Vojvodini i istočnoj Slavoniji Nijemci, postali su materijal za odstrel jer „bilo kako bilo, ubiti ih se mora“, govorio je, nakon tzv. „oslobođenja“ Dubrovnika, jedan od visokih vojnih dužnosnika partizanskih postrojbi, opravdavajući pokolj nevinih i istaknutih građana na Daksi, mjestu koje je zajedno s Bleiburgom jedan od simbola poslijeratnog stradanja i „križnih putova“ hrvatskog naroda. Slaveći ovu misu i vjerujući da je naš raspeti i uskrsnuli Gospodin bio s njima u njihovoj patnji, u mislima se želimo vratiti u dane stradanja i u duhu krenuti njihovim križnim putovima, pridružiti se svima kojima su bez krivnje, makar ih bez suda i suđenja prati drugačiji glas, bila oduzeta ljudska prava, pogaženo ljudsko dostojanstvo i oduzet život. Želimo u mislima obići poznate i nepoznate grobnice i grobišta, izgovoriti imena i prezimena o kojima se nije smjelo govoriti ili se govorilo šapatom. Želimo se otajstveno otisnuti i prema svima onima koji su bili supatnici u njihovoj boli.

SVIBANJ 2014.

Svibanj 2014., naš svibanj, obilježen je starim i neprevladanim ideološkim sukobima, istim onim koje su jedne tjerale da iz Hrvatske bježe, a drugima bile povod da ih bez milosti likvidiraju. Naš svibanj, ovaj 2014., obilježen je i dramatičnom ekonomskom krizom, velikim bojem nezaposlenih, nezaštićenim radnicima sa slabim plaćama i bez plaća, pogodovanjem stranom kapitalu kojeg svejedno nema… A što reći o našem svibnju 2014. kad su u pitanju branitelji ili najugroženije kategorije stanovništva: umirovljenici, invalidi, stari i bolesni, oni o kojima su se dosada barem povremeno brinule socijalne službe, a koji su našoj „socijalnoj“ državi postali preskupi? Ili što reći kad su u pitanju naši mladi, oni koji se školuju i oni koji su školovani, a koje smo u Hrvatskoj ostavili bez perspektive i prisilili da perspektivu, slično kao i bleiburške izbjeglice, traže izvan granica vlastite domovine?

NE IDEOLOŠKIM PODJELAMA HRVATA

Ovakav svibanj 2014. nije samo posljedica korupcije i kriminala, nespretnosti i neiskustva posljednjih desetljeća, nego i neprevladanih ideoloških razlika i dviju suprotstavljenih „istina“ koje priječe jedinstvenu interpretaciju nacionalne prošlosti, odnosno posljedica je i onog svibnja 1945. koji spominjemo ili, dopustite da stvar proširim, Jasenovca koji je simbol jednog drugog tragičnog stradanja. Uz 100. obljetnicu početka Prvog svjetskog rata želim stvar proširiti i na ono što se događalo nakon tog rata i u čemu se nalazi početak i izvor, ne i opravdanje, mnogih kasnijih zala. I zapravo, ključni problem je to što mi nemamo ispravan objektivan odnos prema svojoj prošlosti, kako onoj starijoj, tako i o onoj novijoj, kako nam to zorno pokazuju primjeri Vukovara i Knina. Bez objektivnog odnosa prema svojoj prošlosti, do kojeg se može doći samo ako postanemo sposobni ne vidjeti samo „svoje“ žrtve i „tuđe“ zločine, nego i „svoje“ zločine i „tuđe“ žrtve, nemoguće je imati ispravan odnos prema svojoj sadašnjosti i svojoj budućnosti. Nastaviti ćemo se i dalje ideološki dijeliti i, ovisno o stranama na kojim se nalazimo, povećavati postojeće tabue i mitove. I umjesto preuzimanja odgovornosti za društvo koje nam je povjereno, ponovno ćemo se zatvoriti u sebične, bilo osobne bilo grupne interese, ustaške ili udbaške, svejedno. To onesposobljava našu kreativnost, onu koja se očituje svugdje gdje dođemo, jer su Hrvati svugdje, osim u vlastitoj domovini, uspješni i cijenjeni građani.

Polazeći od Božje riječi, smatram da se rješenje ove naše situacije nalazi u dvije riječi.

OBJEKTIVNA ISTINA I O BLEIBURU I O JASENOVCU

Prva riječ je istina. Da bismo okrenuli stranicu naše nacionalne povijesti koja se zove Drugi svjetski rat i poraće, Jasenovac i Bleiburg, moramo pogledati istini u oči, koliko god ona bila teška i bolna. Samo nas istina, ona objektivna koja ne vidi samo zlo nego i dobro i, obrnuto, koja ne vidi samo dobro nego i zlo, može osloboditi i pročistiti naš pogled za otkrivanje bitnog. Istina nije nešto što Crkva može donijeti na ovo „krvavo polje“ i druga mjesta stradanja, makar se Crkva, zbog nemara onih koji imaju odgovornost za istinu, pokušava i tim baviti. Istina o Bleiburgu i Jasenovcu je odgovornost političara. Oni bi, uz pomoć znanstvenika, i u Bleiburg i u Jasenovac trebali donijeti istinu, a ne svoje stranačke interese, ne svoje ideologije koje ubijaju istinu, slobodu, različitost, toleranciju, mogućnost za oprost, za ljubav… Pozivam ih, zajedno s povjesničarima, da slobodni od svih ideologija doprinesu konačnom utvrđivanju istine. Da to nije lako, svjedoči nam ulomak iz Djela apostolskih koji nas je upoznao s metodama suprotstavljanja istini o Isusu Kristu u vrijeme prve Crkve. Istinu se može skrivati – pokušavalo se to i s Bleiburgom desetljećima – ali je se ne može sakriti. Može se i brojevima manipulirati, nažalost to se činilo i čini, ali se ne smije zaboraviti da u Bleiburgu, na Križnom putu, u Jasenovcu i na drugim mjestima stradanja nisu bili tek brojevi, nego da se iza svakog broja nalazi ljudska osoba sa svojim dostojanstvom, imenom i prezimenom. I obitelj koje ih nikad nisu dočekale. I koliko god da i danas vrijede riječi bl. Alojzija Stepinca, nadamo se uskoro svetog, koji na svoj način simbolizira sve poslijeratne mučenike hrvatskog naroda, a koji je 19. veljače 1943. u pismu Paveliću napisao da je Jasenovac „sramotna ljaga … za Nezavisnu Državu Hrvatsku“, toliko se može reći da su Bleiburg, Križni put, ali i Jasenovac, također „sramotna ljaga“ i na licu Republike Hrvatske i svih onih koji su imali dužnost nešto napraviti u utvrđivanju istine utemeljene na povijesnim činjenicama, a zbog ideoloških razloga to nisu napravili, nego i dalje, čini mi se u posljednje vrijeme sve više, neistinama i mitovima raspiruju mržnju koja nas i u svibnju 2014. dijeli gotovo jednako kao što nas je dijelila i u svibnju 1945. I to je naša najveća tragedija.

OPROST – JER SE I DANAS GLEDAMO KROZ ZLOČINE

Druga riječ je oprost. Oprost je ono što bi Crkva, s vjerom u Isusa Krista i njegovu natpovijesnu prisutnost u patnji ljudi svih vremena, morala donijeti ovdje i na sva stratišta ljudske povijesti. Oprost je temeljna poruka evanđelja i temeljno Isusovo poslanje i poslanje Crkve. Isus kaže: „Tko vjeruje u mene, činit će djela koja ja činim.“ Isus je došao da nam objavi istinu o Bogu koji oprašta. Njegovo najveće djelo je djelo oproštenja: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23, 34) Oprost, uz istinu, je jedino što može donijeti konačni mir i spokoj rasutim kostima naše braće i sestara. „Tražiti oprost i sam oprostiti tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ako se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i tajnog mira“, poručio nam je sv. Ivan Pavao II., papa, u prigodi svog prvog posjeta našoj domovini. Ovo, tražiti oprost, u ime molitve na koju nas poziva Isus kad nam obećava „i što god zaištete u moje ime, učinit ću“, trebamo najprije usmjeriti prema Bogu. Zamolimo ga da nam oprosti što su se Jasenovac i Bleiburg uopće mogli dogoditi. S vjerom da nas Bog uslišava u našem tražnju oprosta, uputimo svoju molitvu za oprostom i prema našoj ubijenoj braći i sestrama. Iz molitve za oprost mora se probuditi i ono „oprostiti“. U Očenašu molimo: „Otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.“ Ne oprostimo li, ni nama neće biti oprošteno. Ovo oprostiti da bi nam bilo oprošteno, samo se djelomično odnosi na zločince koje je bl. Alojzije Stepinac u već spomenutom pismu nazvao „najveća nesreća Hrvatske“, a što se može proširiti i na one koji su započeli svoj krvavi pir na ovom polju i one koji su im to naredili i koje još i danas neki veličaju i dozvoljavaju da se po njima zovu trgovi i ulice. Njih uglavnom ne možemo nego prepustiti Božjoj milosrdnoj ljubavi. Ovo oprostiti se još više odnosi na to da „mi“, „mi“ u Bleiburgu i „mi“ u Jasenovcu, oprostimo jedni drugima i jedni od drugih pitamo oproštenje. Ne za one zločine koji su se dogodili do 1945. i nakon 1945., ta nitko od nas nije zato odgovoran, nego zato što šezdeset devet godina kasnije jedni druge promatramo kroz te zločine.

ZAVRŠIMO KONAČNO DRUGI SVJETSKI RAT I GRADIMO ZAJEDNO BOLJU BUDUĆNOST!

Braćo i sestre, uz poziv na veći trud i zalaganje odgovornih oko utvrđivanja istine, osude svih zločina i jednak pijetet prema svim žrtvama koje nam uvijek ostaju pouka, temeljna poruka koju s ovog mjesta želim poslati zaklinjući u ime Isusa Krista je poruka: Završimo konačno Drugi svjetski rat! Prestanimo se već jednom ponašati kao sinovi i kćeri ustaša i partizana i na druge gledati kao sinove i kćeri ustaša i partizana! Ma, prestanimo jedni drugima biti neprijatelji, a postanimo jedni drugima braća i sestre! I svi zajedno prionimo oko toga da se suočimo s problemima sadašnjosti, kako svojim sinovima i kćerima ne bismo ostavili naslijeđeni balast prošlosti koji nas je dijelio i dijeli, nego priliku za bolju zajedničku budućnost! Tek tad će se „svi krajevi svijeta“ koji „vidješe spasenje Boga našega“ o kojima smo pjevali u psalmu, zajedno s onim „raduj se, kliči i pjevaj“, koje se možda može učini neprimjerenim za ovo mjesto pijeteta, a nije, odnositi i na ovo polje i sva druga mjesta stradanja i križne putove koje smo, uz traženje istine i molitvu za oprost, kao kršćani pozvani gledati u svjetlu uskrsne radosti, ali i cijelu našu domovinu. I to će, vjerujte mi, postati razlog jednog drugačijeg povratka onih koji su iz domovine odlazili i odlaze, jer u njoj nisu vidjeli svoju budućnost, od onog koji je prije 69 godina započet na ovom bleiburškom polju i kojeg se danas spominjemo s tugom, poštovanjem i molitvom za sve nastradale, za njihove obitelji i za našu domovinu koja zaslužuje bolju sadašnjost i budućnost od svoje prošlosti. Amen.

 Slike: Jozo Čirko

 

Pogledajte drugo

LJETNJA REPORTERSKA ŠETNJA: Slavlje 28. godišnjice braka s pričom o Golubinki i ravanjskim običajima

Rijetko je koji kutak Hrvatske ili BiH u koji ovih dana ne zalaze Hrvati iz …