„Vrlo poštovana gospođo Mihalić, ponekad je potrebno ići novim putovima i tražiti nova rješenja. Ona su često povezana s novim očekivanjima i nadama, ali mogu također prouzročiti i strahove, nesigurnosti i ljutnju kod sudionika“.., piše školski inspektor za školstvo austrijske pokrajine Vorarlberg (ime poznato redakciji) nastavnici hrvatskog materinskog jezika Lidiji Mihalić u pismu u kojem ju izvještava da od nove školske godine 2020./2021. godine u Voralbergu više neće biti samostalne hrvatske nastave nego se iz organizatorskih razloga ide „na jedinstvenu državnu regulativu“ i povratak na B/K/S (bosanski/hrvatski/srpski), nastavu tri jezika u jednom.
Umjetnu jezičnu tvorevinu koja ne postoji, čak ni u zemljama na jugoistoku Europe u kojima se govore ti jezici i za koju nema ni gramatike, ni pravopisa niti školskih knjiga i udžbenika. Ali, to nije sve. Školski inspektor je otišao još korak dalje i od učiteljice Mihalić, koja 10 godina u Vorarlbergu podučava hrvatski traži da do 15. lipnja javi da li pristaje da od jeseni predaje tzv. BKS, jer u protivnom joj s 30. kolovozom 2020. prestaje ugovor o radu.
Pismo koje je izazvalo šok i ogorčenje ne samo kod nastavnice Lidije Mihalić i njenog supruga Damira koji se je iz privrženosti Domovini i ljubavi prema pedagoškoj djelatnosti jer je i sam godinama predavao na Višoj tehničkoj školi volonterski priključio ovom „projektu“, nego i kod brojne hrvatske zajednice i roditelja djece hrvatskog podrijetla koji ne znaju kuda će im djeca od jeseni na nastavu. S obzirom da BKS nije nastava hrvatskog jezika i kulture na materinskom jeziku na koju imaju pravo u sklopu austrijskog obrazovnog sustava. I ne samo da imaju pravo, nego i savezno austrijsko Ministarstvo znanosti i kulture ima s Hrvatskom bilateralni sporazum, a i već godinama provodi hvale vrijednu inicijativu nastave na čak 26 materinskih jezika: od češkog, slovačkog, norveškog, švedskog, ruskog do turskog, čečenskog, kurdskog, perzijskog Darija i perzijskog Farsija itd.
Zašto je onda hrvatski, kao 24. službeni i samostojeći jezik Europske unije problematičan, pokušali smo saznati od ogorčenog, ali upornog „nastavničkog dua Mihalić“, iz Zagreba koji od 1993. godine živi u Voralbergu, a koji je poslušao riječi školskog inspektora da je „ ponekad potrebno ići novim putovima i tražiti nova rješenja“. Njihov novi put je parlamentarna Građanska inicijativa koju je potpisalo gotovo 800 roditelja, nastavnika i pripadnika hrvatske zajednice u pokrajini Vorarlberg, koja je desetljećima dosad bila uzor po nastavi hrvatskog materinskog jezika i kulture ostalim Hrvatima u Austriji.
Građansku inicijativu s potpisima u kojoj se hitno traži od Nacionalnog vijeća austrijskog parlamenta da omogući samostalnu nastavu hrvatskog materinskog jezika, te izuzme hrvatski jezik iz „ BKS –konstrukta (bosanski/hrvatski/srpski) odnosno konačno razdvoji ta tri jezika“, austrijskom su parlamentu proteklih dana u Beču osobno predali Lidija i Damir Mihalić. Sada su na potezu nadležne austrijske i hrvatske institucije.
Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Austriji je već reagiralo i u stalnom je kontaktu s organizatorima parlamentarne Građanske inicijative i nadležnim austrijskim saveznim tijelima vlasti, a kako smo saznali u austrijskom Ministarstvu znanosti i obrazovanja, već se je oglasilo i nadležno hrvatsko Ministarstvo. Iz svega iznesenog, mnogo tema i dilema za razgovor.
O cijeloj situaciji smo razgovarali s Lidijom Mihalić.
Austrijsko savezno Ministarstvo za obrazovanje službenim je dokumentom od 17. srpnja 2019. godine odobrilo samostalnu nastavu hrvatskoga kao materinskog jezika u austrijskoj pokrajini Vorarlberg i unošenje hrvatskog kao samostalnog jezika u svjedodžbe, na veliko zadovoljstvo i radost hrvatskih roditelja, učenika i nastavnika u Vorarlbergu. Što se je dogodilo gospođo Mihalić da ste odjednom morali do Beča gdje ste predali Nacionalnom vijeću austrijskog saveznog Parlamenta parlamentarnu Građansku inicijativu i što njome želite postići?
Prema spomenutom dokumentu omogućava se provođenje hrvatske nastave uz uvjet formiranja tzv. “homogenih grupa”. U slučaju naše nastave to je i bila redovita praksa da su se takve grupe formirale. Uvođenjem centralne kompjutorske administracije prije više od 2 godine, izgubila se mogućnost upisa samostalnog hrvatskog jezika u svjedodžbe. Tada smo to prepoznali kao prvi korak do ukidanja hrvatske nastave i nametanja umjetno stvorene jezične tvorevine BKS-a (BKS = Bosnisch, Kroatisch, Serbisch). Nakon angažiranja roditelja, učenika, nastavnika, a i Veleposlanstva Republike Hrvatske u Austriji, donesen je spomenuti dokument kojim se ipak u svjedodžbama omogućava upisivanje samostalnog hrvatskog jezika.
Ova odluka je međutim ograničena samo na pokrajinu Vorarlberg, koju naša nastava obuhvaća. Zbog toga je već tada bilo jasno da treba pokrenuti sveobuhvatnija djelovanja kako bi nastava bila omogućena za sve austrijske pokrajine. U tu svrhu smo već tada pokrenuli prikupljanje potpisa za parlamentarnu građansku inicijativu radi priznavanje hrvatskog na saveznoj razini. U proteklom periodu, unatoč usporavanju postupka zbog pandemije koronavirusa, uspjeli smo prikupiti potrebni broj potpisa i tako predati građansku inicijativu austrijskom parlamentu. Krajnji cilj je priznavanje hrvatskog jezika u Austriji, ali u ovom koraku su zahtjevi inicijative ograničeni na priznavanje hrvatskog u nastavi materinskog jezika.
Zašto se prema vašoj ocijeni želi ne samo u Voralbergu nego i drugim austrijskim pokrajinama Hrvatima nametnuti jedan umjetno stvoren jezik tzv. BKS (bosanski, hrvatski, srpski)?
Glavni uvijek spominjani razlog su uštede u financiranju. Ako se međutim za nešto kao što je materinska nastava, preuzme obveza i odgovornost, a time se predstavlja i ponosi, onda se očekuje da se to i izvršava na korektan način. U austrijskim ministarstvima međutim ima etabliranih struktura koje su po inerciji iz bivših država, unitaristički orijentirane. One nameću svoj način razmišljanja i promiču nastavni materijal, koji se temelji na utiskivanju različitih jezika u jedinstvenu smjesu “BKS”-a.
Ali Austrija nudi nastavu na materinskom jeziku na čak 26 različitih jezika. Zašto je baš hrvatski problematičan u ovoj alpskoj zemlji, iako je samostalan i 24. službeni jezik Europske unije?
Teško je prepoznati sve razloge, ali smo se svi mi već od osnivanja samostalne hrvatske države, a uz naše državne institucije, trebali osjećati pozvani da na tom području energičnije djelujemo. Sada je dodatna poteškoća da mijenjati sistem koji se u proteklih 30 godina već intenzivno ukorijenio. Zato zajednički utječimo na popravljanje stanja nastave hrvatskog jezika i kulture namijenjene djeci i mladima koji žele učiti materinski jezik i upoznati svoju kulturu i time sačuvati svoj hrvatski identitet.
Nastala situacija ukazuje da su zapravo novoimenovani djelatnici nadležne pokrajinske institucije za školstvo Vorarlberga iskoristile uvođenje središnjeg kompjutorskog programa Sokrates za škole gdje je već unaprijed ostavljena samo mogućnost upisivanja tzv. BKS da na „mala vrata“ uvedu istovremeno ujedno nastavu na trima jezicima bosanskom, hrvatskom i srpskom i da djeca u sklopu nastave materinskog jezika i kulture uče ono što zapravo uopće nije njihov materinski jezik. Zašto, ako je prethodno više od četvrt stoljeća besprijekorno funkcionirala samostalna hrvatska nastava?
Sve ste ispravno rekli svojim retoričkim pitanjem. Vrata međutim nisu tako mala kako često rado vjerujemo. Struktura ljudi koja prakticira takve podvale je vrlo razgranata. Neznanje mjerodavnih pojedinaca o jezicima, državama i narodima ovih spomenutih područja često im u tome pripomaže. Roditelji naših učenika često svojim požrtvovnim aktivnostima pokušavaju što bolje informirati mjerodavne o razlozima i potrebi prilagodbe zastarjele strukture i načina razmišljanja koje podsjeća na ono iz doba prošlostoljetnog “Orijent ekspresa”.
Do 2017. godine nastavnici i roditelji očito su još bili zadovoljni nastavom na hrvatskom materinskom jeziku jer je normalno funkcionirala. Učenici su u Vorarlbergu za pohađanje hrvatske nastave dobivali uz svjedodžbu i odgovarajuću potvrdu tj. hrvatski jezik im je upisan kao izborni predmet. Nezadovoljstvo roditelja počelo je kada se je umjesto „Kroatisch“ (hrvatski) u svjedodžbama počelo upisivati „Bosnisch-Kroatisch-Serbisch“ (bosanski-hrvatski-srpski). Spomenuti korak nadležnog Ministarstva izazvao je u Vorarlbergu ogromne prosvjede. Nakon nerazumijevanja Pokrajinskih institucija, nastavnici hrvatske nastave uz ogromnu potporu roditelja uputili su peticiju s 857 prikupljenih potpisa u Savezno ministarstvo za obrazovanje i znanost u Beču. I uspjeli ishodovati 2019. odobrenje saveznih organa vlasti za samostalnu nastavu hrvatskog kao materinskog jezika. Vjerujete li u ponovnu pobjedu i zdrav razum pri odlučivanju Nacionalnog vijeća o vašoj parlamentarnoj Građanskoj inicijativi iza koje stoji ogromna hrvatska zajednica i gotovo 800 potpisnika ?
Jezik je naš identitet, jezik smo mi sami. Za naš jezik se moramo zauzimati, jer bez našeg jezika ne bi bilo niti nas. Inicijativa je međutim samo jedan značajan potez u nizu drugih aktivnosti kojima pokazujemo da smo ponosni na našu nacionalnu pripadnost i da želimo njegovati naše nacionalne korijene. Ako se ne njeguje korijen, ne može se ni krošnja poželjno razvijati. Mi smo sa svoje strane do sada učinili koliko smo najviše mogli i na osnovu toga Nacionalno vijeće ima najbolje moguće osnove prema donošenju za nas povoljne odluke. Utoliko imamo razloga vjerovati u pozitivno. Postupak u Nacionalnom vijeću je međutim splet niza okolnosti koje je teško predvidjeti. S druge strane, ako i ostvarimo sve ciljeve u odnosu na austrijske državne institucije, treba na kraju imati djecu koja će pohađati hrvatsku nastavu i roditelje koji će ih u tome podržavati. Zbog različitih interesa roditelja, zanemaruju često ono osnovno – njegovanje samosvojnosti. Ako bi inicijativa prošla, roditelji širom Austrije bi upisom i motiviranjem djece za hrvatsku nastavu trebali pokazati da prihvaćaju možebitan pozitivan signal austrijske vlade i da su za to zainteresirani. Šezdesetero djece koja sada pohađaju nastavu, ipak je premalo na 3000 djece hrvatskog porijekla u Vorarlbergu!
Mnogi se austrijski Hrvati kojima je Vorarlberg bio uzor u školstvu zabrinuto pitaju zašto austrijska strana ne poštuje bilateralni Sporazum o suradnji na području kulture i obrazovanja potpisan 2016. godine s Hrvatskom u kojem članak 19. posve jasno regulira nastavu hrvatskog jezika i kulture. Jeste li ukazali Školskom inspektoratu Pokrajine Vorarlberg koji vam je dostavio okružnicu da će se umjesto nastave na hrvatskom jeziku od slijedeće školske godine 2020 / 2021 podučavati BKS, na kršenje odredbi tog Sporazuma i kakva je bila reakcija ?
Nadležni u inspektoratu bili su fiksirani samo na jedno. Već su uvođenjem nove prijavnice materinske nastave, predviđenim za spomenuta jezična područja, u kojima ništa osim BKS-a, nije bilo moguće prijaviti, pokazali svoje namjere. U tome nisu željeli vidjeti suprotnost niti u odnosu na vlastiti ranije spomenuti dokument. Pozivali su se isključivo na ministarstvo po kojem navodno hrvatski kao samostalan jezik nije priznat. Činjenica da će hrvatska djeca ostati bez svoje nastave također im nije puno značila. Tada smo se obratili Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Austriji za pomoć, koje je mjerodavno za međudržavne sporazume.
Nakon što ste zajedno sa suprugom Damirom koji vam je ne samo velika potpora nego i velika pomoć u projektu nastave materinskog jezika i kulture u Vorarlbergu s obzirom na njegovo višegodišnje predavačko iskustvo na Višoj tehničkoj školi, predali u Beču mjerodavnim institucijama potpisanu Građansku inicijativu, dobili ste ne samo izuzetno značajnu potporu hrvatskog Veleposlanstva u Austriji nego i drugih nadležnih institucija u Hrvatskoj. Budi li vam to dodatno nadu u uspjeh u ovoj ne baš lakoj borbi za poboljšanje položaja hrvatskog jezika u Austriji?
Svaka potpora zainteresiranih institucija vrlo je važna. Zahvaljujemo svima koji su na bilo koji način bili pozitivno uključeni, posebno djelatnicima hrvatskog Veleposlanstva u Beču. Rado ćemo i dalje sa svima surađivati na priznavanju hrvatskog jezika u Austriji, dokle god to bude potrebno. Naše zajedničke ciljeve možemo puno učinkovitije ostvariti ako djelujemo zajednički, a ne samo kao pojedinci ili pojedinačne udruge. S obzirom na novo nastalu situaciju, umjereni smo optimisti. U svakom slučaju napori za promicanje Domovine nikad ne mogu bili uzaludni.
Priča se da je školski Inspektorat od vas tražio da se do 15. lipnja službeno očitujete da li ste spremni slijedeće godine podučavati BKS, a ako niste da vam s 30. kolovozom ove godine prestaje Ugovor o radu. Da li je to istina i što to za vas znači osobno i profesionalno?
Sve je to točno. Osobno me je taj čin povrijedio jer sam pred sobom vidjela moje učenike za koje je dolazak na nastavu i učenje hrvatskog predstavljalo veselje i vezu s domovinom Hrvatskom. Ta odluka inspektorata nije opravdana ni s pedagoškog niti s obrazovnog stanovišta, bez spominjanja drugih kriterija. Iza nje stoji politika.
Ukoliko se ne uspijemo oduprijeti planovima inspektorata, profesionalno ću morati tražiti druga rješenja, ali nastavu u sistemu BKS-a ne mogu prihvatiti. Tokom pandemije je nastava bila ukinuta, a i nakon toga su u školstvu neke pandemijske mjere zbog dodatne sigurnosti ostale na snazi. Na primjer, do kraja ove školske godine više nema izbornih predmeta kojima pripada i hrvatska nastava.
Budući da sam do isteka ugovora premještena na druge nastavne aktivnosti, praktički mi je onemogućeno čak i to da se na uobičajeni način oprostim od učenika i roditelja.
Može li vam u pozicioniraju hrvatskog kao samostalnog jezika u školskoj nastavi u Austriji pomoći i činjenica da je hrvatski jezik gradišćanskih Hrvata prema Zakonu o narodnim manjinama službeni jezik?
Tu činjenicu koristimo kao okvirnu prednost. Koliko smo informirani nažalost je povoljna zakonska regulativa ograničena na područje Gradišća, a tiče se samo naših Gradišćanskih Hrvata kao nacionalne manjine. Drago nam je da Hrvati barem u tom području mogu ostvariti svoje potrebe za jezičnom edukacijom i jezičnim studijem, a uz očuvanje nacionalne samosvojnosti i naše kulturne baštine – i to uspješno, već pet stoljeća.
Fenix-magazin/Snježana Herek
