Srbija ne spori da dubrovačka književnost, zaključno s 1867. godinom, pripada i kulturnom nasljeđu Hrvata, objavili su u petak beogradski mediji, pozivajući se na priopćenje srbijanskog Ministarstva kulture i informiranja koje drži da je to nasljeđe zajedničko, javlja HINA.
Odredba Zakona o kulturnom nasljeđu, po kojoj izdanja dubrovačke književnosti pripadaju i srpskoj i hrvatskoj kulturi, zaključno s 1867. godinom, ne znači da Srbija spori da je stara dubrovačka književnost i dio kulturnog nasljeđa Hrvata, priopćilo je je ministarstvo.
“Upravo se na primjeru dvojnog nasljeđa, zajedničke jezičke prošlosti i odnosa prema književnoj baštini, najbolje prepoznaju europske vrijednosti i perspektive dobrosusjedskih odnosa”, stajalište je srbijanskog ministarstva kulture.
Hrvatski ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman poručio je u petak da će Srbija zbog otimanja hrvatske kulturne baštine snositi posljedice u pristupnim pregovorima s Europskom unijom.
“Otimanje hrvatske kulturne baštine nije niti u skladu s europskim vrijednostima i s perspektivom za koju se Srbija opredijelila i zasigurno će imati određene konsekvence kada se budu otvorila određena poglavlja koja su s time u vezi ključna, poput obrazovanja”, izjavio je Grlić Radman novinarima u Puli.
Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beogradu je, nakon usvajanja spornog zakona krajem prosinca 2021., notom upozorilo srbijanske vlasti na neprihvatljivo prisvajanje hrvatske kulturne baštine i zatražilo sastanak s resornom ministricom Majom Gojković, potvrđeno je Hini u Veleposlanstvu.
“Očekujemo odgovor Ministarstva i termin sastanka”, rekao je izvor Hine u veleposlanstvu RH.
Beogradski mediji navode da je srbijansko ministarstvo kulture i informiranje priopćenjem reagiralo na ocjene Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje (IHJJ), koji je 17. siječnja osudio zakonska rješenja Srbije, ocijenivši da se na taj način prisvaja dubrovačka književnost.
Prema izvješću Radija Slobodna Europa (RFE), u priopćenju Ministarstva kulture navedeno je da Odredba o staroj i rijetkoj bibliotečnoj građi, iz Članka 23. osporenog zakona, “predstavlja definiciju koja je ustanovljena Zakonom o staroj i rijetkoj bibliotečnoj građi iz 2011. godine”, te da je to “potvrda znanstveno-metodološke dosljednosti koju je srpska filološka škola ustanovila prije stotinu pedeset godina”, a koja “traje i danas”.
“U Srpskoj akademiji znanosti i umjetnosti (SANU), Beogradskom sveučilištu, Matici srpskoj i drugim znanstvenim institucijama utvrđeno je da je stara dubrovačka književnost jedinstvena pojava kod južnih Slavena koja ima svoje osobitosti i predstavlja veliko zajedničko dobro. Na osnovu jezika na kojem je napisana može istovremeno biti i srpska i hrvatska”, navodi u objašnjenju srbijansko ministarstvo u povodu zakonskih odredbi usvojenih potkraj prošle godine.
Takvo stajalište, tvrdi Ministarstvo, zastupali su i poznati Dubrovčani, od Matije Bana i Baltazara Bogišića u 19. stoljeću, do Milana Rešetara i Petra Kolendića u 20. stoljeću, koji su bili članovi SANU.
Ministrica kulture i medija u hrvatskoj Vladi Nina Obuljen Koržinek izjavila je ranije da su zakonske odredbe Srbije o dubrovačkoj književnosti “stručno neutemeljene”.
“Očekujem da Srbija izmijeni taj zakon i da prestanu posezati za hrvatskom kulturnom baštinom”, rekla je Obuljen.
Hrvatski europarlamentarac Karlo Resler pozvao je 19. siječnja Europsku komisiju da reagira na spornu odredbu srbijanskog Zakona o kulturnom nasljeđu.
Fenix-magazin/IM/Hina
