DAVOR PRTENJAČA NAKON KORUPCIJSKIH SKANDALA U FIFA-i
Nakon što su brojne korupcijske afere pokazale podmitljivost najviših dužnosnika FIFA-e i šokantnu činjenicu da je FIFA donirala Interpolu 20 milijuna €, dr. Davor Prtenjača, odvjetnik hrvatskog reprezentativca Josipa Šimunića, kojem je FIFA zabranila igranje na 10 utakmica te ga tako diskvalificirala sa Svjetskog nogometnog prvestva u Brazilu, komentirao je za Narod.hr Šimunićev zahtjev da se istraži je li FIFA utjecala na Arbitražni sud za sport kako bi potvrdio njihovu odluku u slučaju Josipa Šimunića, korupcijske skandale u FIFA-i, netransparentnost odlučivanja na Arbitražnom sudu za nogomet u Lausanneu te objasnio zašto se FIFA odrekla svojih svjedoka koji su tvrdili kako je “Za dom spremni” ustaški pozdrav. Komentar dr. Davora Prtenjače, odvjetnika Josipa Šimunića, prenosimo u cijelosti kako ga je objavio Narod.hr
FIFA-ina afera: Doseže li korupcijska afera i do Arbitražnog suda za sport u Lausanneu?
U FIFA-i nema mira. Dan za danom na vidjelo izlaze nove činjenice koje jasno i konkretno pokazuju da je korupcija unutar FIFA-e bila normalna, svakodnevna i prihvatljiva pojava. Bez obzira, odnosi li se na domaćinstvo svjetskih nogometnih prvenstava ili marketinška prava – korupcija je zahvatila sve razine FIFA-e.
Glavno pitanje je tko je sve znao za korupciju te tko je sve u njoj sudjelovao? Zašto istraga protiv FIFA-e, s obzirom na tolike dokaze, nije pokrenuta ranije?
Potrebno je, isto tako, napraviti korak dalje, odnosno pitati – je li FIFA, osim što je sama primala mito – podmićivala druge? Određene privatne ili čak državne institucije?
Naime, vodeće njemačke, poslovne novine, Handelsblatt, objavile su kako je FIFA platila Interpolu 20 milijuna eura za borbu protiv korupcije, navodeći kako je to najveća novačana donacija koju je Interpol ikad primio od neke privatne organizacije. Novac je bio namijenjen borbi protiv korupcije u Singapuru. Sepp Blatter je izjavio kako se borba protiv korupcije može dobiti samo ako se provodi zajedno sa institucijama. Ova novčana donacija FIFA-e iznenađuje i zato što financiranje Interpola osiguravaju njegove država članice, njih 190. Za očekivati je da će ova donacija biti detaljno istražena.
Ova donacija Interpolu – daje povod da se postavi i sljedeće pitanje: Je li FIFA koristila svoj utjecaj i/ili svoj novac i za potplaćivanje Arbitražnog suda za sport (Court of Arbitration for sport, CAS), međunarodnog sudskog tijela za rješavanje sportskih sporova sa sjedištem u Švicarskoj, kako bi donosio odluke u interesu FIFA-e? To bi značilo, ako je istina, da FIFA zloupotrebljava jedno pravno tijelo, sportski sud stavljajući sebe iznad svakog zakona – kao pravnu i moralnu vertikalu. Ova je mogućnost zastrašujuća, ali uzimajući u obzir do sad utvrđene razmjere korupcijske afere najviših dužnosnika, na žalost nije teško zamisliva.
Svaki oblik korupcije ulazi na velika vrata tamo gdje nema transparentnosti u odlučivanju – ne zna se tko odlučuje, na temelju kojih kriterija i kako se određenu odluku može argumentirano preispitati. Takva netransparentnost je sigurno dugi niz godina postojala u odlučivanju o dodjeli održavanja svjetskih prvenstava i TV-prava.
No, i Arbitražni sud za sport, CAS donosi odluke na vrlo netransparentan način te je zbog toga i izložen povećanoj opasnosti od korupcije. Tako na primjer, na ovom sudu osnovanom još 1984. stranke ne znaju tko može postati predsjednik sudskog vijeća nadležnog za njihov sportski spor, niti kako ga se bira. Stranke samo dobiju obavijest, tko je predsjednik i mogućnost da ulože žalbu protiv tog suca. Ako se žalba stranke uvaži – na isti, netransparentan način dodjeli se novi predsjednik. Dakle, stranka ne vidi zašto, kako i tko je odredio predsjednika sudskog vijeća koji je izuzetno važan za ishod suđenja u svakom sporu. Viši zemaljski sud u Münchenu je u siječnju ove godine u slučaju Claudie Pechstein, višestruke olimpijske pobjednice u brzom klizanju, donio presudu kako takav način izbora trećeg suca, predsjednika sudskog vijeća, na CAS-u nije u skladu sa europskim zakonima. Sud je zaključio kako je takav način izbora predsjednika vijeća netransparentan te pojedninac, sportaš , nema pravedan pristup sudu. Viši zemaljski sud u Münchenu zadao je Arbitražnom sudu za sport prvi pravni udarac, koji će se svakako koristiti i u drugim, sličnim slučajevima, uključujući predmet Josipa Šimunića. CAS u ovome obliku sigurno neće više moći suditi! No, to je druga priča.
Vratimo se FIFA-i. Ona je očigledno u donošenju odluka unutar svoje organizacije koristila netransparentne, javnosti nepoznate, mehanizme odlučivanja stvarajući korupcijsku močvaru. Logično je, onda, zatražiti i da se ispita je li FIFA i opisanu netransparentnost odlučvanja Arbitražnog suda za sport , CAS-a, iskoristila da, kroz podmićivanje, osigura da CAS potvrđuje njezine pravne odluke, kad joj je to potrebno.
Ovo pitanje moram postaviti, jer su korupcijske afere u FIFA-i otvorile realnu mogućnost da je FIFA utjecala na CAS-ove odluke. Istovremeno se, kao odvjetnik i demokrat nadam da FIFA nije prekoračila i tu granicu i da Arbitražni sud za sport nije dozvolio da ona utječe na njegove odluke.
Gornja pitanja postavljam i na osnovi osobnog iskustva na CAS-u protiv FIFA-e u slučaju Josipa Šimunića. Iako u ovom trenutku ne mogu sve informacije izložiti javnosti, mogu potvrditi da smo sve podatke i mišljenja dostavili Američkom ministarstvu pravosuđa (USA Department of Justice). Naime, prema nama dostupnim podacima FIFA je već prije završetka suđenja na Arbitražnom sudu za sport, u sporu Šimunić protiv FIFA-e, znala ishod spora! Kao primjer mogu navesti da, na primjer, FIFA nije našem stručnom svjedoku za povijest postavila niti jedno pitanje, nije uopće pokušala pobiti njegove argumente o tome da “Za dom spremni” nije ustaški, već stotinama godina star hrvatski pozdrav. FIFA nije niti pokušala osporavati dokaze obrane niti vjerodostojnost svjedoka, njezini su predstavnici samo mirno sjedili i nadali se brzom završetku spora. Zašto? Nije li uobičajeno, da suprotna stranka radi na tome, da opovrgne “težinu” svjedoka? Možda to nije bilo ni potrebno? I ako nije bilo potrebno – zašto? Slobodan sam pretpostaviti da je FIFA bila toliko sigurna u ishod odluke CAS-a da nisu vidjeli potrebu ulagati trud i vrijeme u opovrgavanje činjenica koje smo iznosili. Pravna situacija u sporu Josipa Šimunića protiv FIFA-e nije za FIFA-u bila nimalo povoljna. Zašto se onda uopće nisu trudili poboljšati svoj pravni položaj?
Mnogo pitanja, na koja još nemamo odgovore. Važno je ovdje podsjetiti da je FIFA u svojoj prvoj odluci protiv Josipa Šimunića kao svjedoka za to da je pozdrav “Za dom spremni” fašistički pozdrav koristila svjedoka Barry Lituchy-a. U tijeku suđenja na Arbitražnom sudu za sport – FIFA se morala čak i formalno distancirala od tog svog svjedoka. Naime, obrana Josipa Šimunića dokazala je, između ostalog, da je kao svjedok obrane Slobodana Miloševića u Den Hagu iznosio lažne tvrdnje (što je priznao i kasnije se izgovarao kako ga je na to potaklo to da su mu roditelji Srbi koji su nastradali u Jasenovcu) te da tvrdi kako su u Hrvatskoj Hrvati nacionalna manjina.
Međutim to FIFA-i nije smetalo, jer joj je osigurao svjedočenje u slučaju Šimunić kakvo je FIFA i trebala.
A da ne govorim o FIFA-inom svjedoku Boži Repe, profesoru moderne slovenske povijesti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani kojeg je FIFA predstavila kao stručnjaka za hrvatsku povjest. On je u svom svjedočenju iznio niz neistinitih tvrdnji poput one da u Australiji, u kojoj je rođen Josip Šimunić, uglavnom žive pripadnici hrvatske, ustaške emigracije. Isto tako tvrdio je, tumačeći povijesni pozdrav “Za dom spremni”, da u Hrvatskoj postoji 13 sudskih presuda protiv osoba koje su ga izvikivale. Kad je suočen sa činjenicom da se radilo o 13 istražnih postupaka, a da u Hrvatskoj postoje 3 presude o tom pozdravu i da sve oslobađajuće – priznao je da je pogriješio. Na Arbitražnom sudu za sport, predsjednik sudskog vijeća u više ga je navrata morao „spašavati“, a njegovo je svjedočenje bilo takve “kvalitete” da ga uopće nisu mogli koristiti u obrazloženju odluke.
Na osnovu kojih dokaza, iskaza kojih svjedoka je na kraju CAS odlučio da treba potvrditi FIFA-inu pravnu odluku – niti je jasno niti je poznato.
Inače, unutar FIFA-e se i prije najnovijeg korupcijskog skandala već u predmetu Josipa Šimunića razotkrilo kako ne postoji neovisnost žalbenih tijela. Naime, Josipa Šimunića je sa neigranjem 10 utakmica kaznila Disciplinska komisije FIFA-e. Mi smo se na tu odluku žalili Žalbenoj komisiji FIFA-e, koja je po statutu FIFA-e neovisna komisija koja neovisno o drugim komisijama donosi svoje odluke. Jer, ako žalbeno tijelo nije neovisno i ako neovisno ne razmatra još jednom odluku o nekom predmetu – u čemu je poanta žalbe? U slučaju Šimunić, Žalbeno vijeće FIFA-e potvrdilo je odluku Disciplinske komisije FIFA-e protiv Šimunića, nakon toga smo mi uložili žalbu na CAS, a Žalbena komisija je svoju odluku dostavila na memorandumu i u ime Disciplinske komisije! Zamislite da vam Ustavni sud Hrvatske svoju odluku dostavi na papiru sa zaglavljem nižeg suda, da prepiše argumente nižeg suda i sa njihovim zaglavljem potpiše sebe kao donositelja iste odluke! I još to tako dostavi strankama! Koju težinu takva odluka može imati u pravnoj i demokratskoj državi? Bi li ljudi imali povjerenje u neovisnost suda? Koliko neovisne su bile FIFA-ine komisije u slučaju Josipa Šimunića?
FIFA treba razjasniti sve aspekte svog djelovanja, prispitati ih i promijeniti. Mora se saznati, je li FIFA korupciju koristila kao način postizanja ciljeva i na drugim razinama, a ne samo unutar svoje organizacije. Odgovor na pitanje je li FIFA podmićivanjem ishodila odluku CAS-a u slučaju Šimunić nije važna samo za Josipa Šimunića, već za budućnost svih sportskih sporova na ovom sudu.
FIFA očito mora proći katarzu, a dio tog pročišćavanja možda će biti i krivično kažnjavanje dužnosnika, a možda i cijele organizacije.
Nadam se, da ćemo mi u Europi, odraditi svoj dio posla na pročišćavanju i obnavljanju FIFA-e te da ovaj put nećemo čekati velikog prijatelja, SAD, da nam riješi naše probleme.
Izvor: Narod.hr
