Mjere protiv pandemije koronavirusa u posljednjih nekoliko mjeseci najteže su pogodile djecu i osobe starije životne dobi. Mnogi su teško podnijeli samoizolaciju koju su u nekom periodu morali proći. Ističu kako su se osjećali kao da život prolazi pored njih, bili su odsječeni od vanjskog svijeta, ipak, izdržali su.
No, ponekad su neki postupci u nastojanju da se spriječi širenje koronavirusa neshvatljivi, ali i izazivaju psihičko opterećenje za one koji su u samoizolaciji, kao i članovima njihovih obitelji iz iseljeništva, u ovom slučaju iz Njemačke, koji ih ne mogu obići, donosi u svojoj priči hrvatski portal iz Frankfurta Fenix-magazin.de
Primjer iz Slavonskog Broda
Dobar primjer je i bračni par Josip (84) i Tonka (82) Samardžić iz mjesta Garčin kod Slavonskog Broda. Oni su već pet godina korisnici jednog doma u Slavonskom Brodu i trenutno se nalaze u samoizolaciji iako su se testirali na Covid-19, a test pokazao kako su oboje negativni.
Njihova agonija je počela prije tjedan dana, nakon povratka s godišnjeg odmora u starački dom. Bračni par je dva tjedna boravio u Dugoj Uvali, na istočnoj obali Istre.
– Bili smo dva tjedna na odmoru na moru, odnosno u okolici Duge Uvale, u kući u jednom malom selu gdje gotovo da ni nema stanovnika. Bili smo s našom djecom, ali nismo imali kontakte s velikim brojem ljudi, nismo se ni mogli zaraziti – govori Josip Samardžić.
Kad su se vratili u dom umirovljenika u Slavonski Brod, morali su proći test na koronu, a voditelji doma su im odredili 14-dnevnu samoizolaciju, unatoč činjenici da je test oboje supružnika bio negativan.
Sad su već tjedan dana u potpunoj izolaciji. Bilo kakvi kontakti su im strogo zabranjeni, a nakon 14 dana, ponovit će test na koronavirus.
Hrana ispred vrata
Najteže im je, govore, što im se hrana ostavlja pred vratima, te što ih se ignorira.
– To nikako ne mogu razumjeti, kao što ne mogu shvatiti da ne smijemo izići iz sobe u hodnik. Hrana nam se ostavlja u hodniku, ispred vrata kao psima, ne smijemo kontaktirati ni s kime, nitko ne smije k nama – ogorčeno govori Josip.
Njegova supruga Tonka kaže kako su pitali osoblje u domu zašto ih se tako tretira ako je test negativan, no odgovor je glasio: “Glavna medicinska sestra je tako naredila”.
– U domu je oko 280 korisnika, nismo čuli da je itko zaražen. Gledamo kako ljudi šetaju po obližnjem parku, građevinari izvode radove na domu, ali mi ne smijemo nigdje. Osjećamo se kao da nam je oduzeta sloboda – govori Tonka.
Teško pokretni
Kažu kako su ionako teško pokretni, koriste kolica ili štake, i da su htjeli, dok su bili na odmoru se nisu mogli puno kretati.
– I nije to ono najgore, govori 82-godišnja Tonka te nastavlja:
– Imam konce u oku od operacije koje moram vaditi, moram popravljati zube, moram paziti koju hranu jedem jer sam šećeraš, ali ništa to ne mogu jer ne mogu izići. Uz to, ne mogu razumjeti zašto svaku večer drugim korisnicima mjere temperaturu, a nas zaobilaze. Zaobišli su nas već tri večeri i nisu nam mjerili temperaturu. Htjeli su nam i povisiti cijenu korištenja doma. Znači, 360 kuna više za mene, i tako i za supruga. Kad sam pitala za razlog, rekli su da mi pripadamo u kategoriju korisnika koji trebaju posebnu njegu. Ali, mi ne dobivamo posebnu njegu jer se sami brinemo o sebi. Kad trebam lijekove, odem liječniku, napiše mi recept za lijek kojeg trebam i kćer mi donese lijek. Boli me ova nepravda koju ne razumijem, imala bih ja još puno toga za reći, ali stara sam i ne mogu se ni sjetiti u ovom trenutku svega – govori tužno Tonka.
I njezin suprug Josip kaže kako cijela ova situacija nema smisla. – Osjećam se tužno, ogorčeno, jadno. Nisu nas imali razloga staviti u samoizolaciju – zaključio je Josip Samardžić u razgovoru za Fenix-magazin.de
Fenix-magazin/M.D.
