…………..Kad je zakoračio na groblje zrak je treperio pod svjetlošću razdraganog sunca. Groblje je bilo preplavljeno sjenom i toplinom. Po svom običaju sjeo je na klupu zaštićen sjenkom jabuke.
Piše: Tonćo Ladan
U njenoj razgranatoj krošnji treperilo je lišće gurano slabim vjetrom koji je oglašavao zrelinu ljeta među zelenim lišćem iz kojeg su izvirivale jabučne zelene okruglice s pokojom prerano izraslom crvenom pjegom. Posađene ruže kao da su svojim laticama milovale divlji šipak uzrastao uz njih. Oko grobljanske ograde omotala se trava požutjela na vrhu a uz nju se privilo rascvjetano cvijeće na kojem su odmor tražile neumorne pčele s pokojim šarenim leptirom. Sve je odisalo veselošću na tom tužnom mjestu. On je sjedio umiren tim zvukovima života zagledan u suncem zagrijane likove na hladnom mramoru. Dobro ih je upoznao na ovom mjestu. Njihove izraze u različitim vremenskim uvjetima. Danas su mu bili stvarniji pod jakim odsjajem sunčevog bljeska. Tih jecaj dopre do njega, iznenadan u tišini remećenoj samo pokretima topline dana. Nagonski se okrene u pravcu tihog jecaja. Nekoliko metara dalje od njega stajala je djevojka zaklonjena do pola grobnim spomenikom. Mora da je sjedila kad sam došao zato je nisam primijetio pomisli. Mogao je da vidi njeno lice i sklopljene ruke na prsima.
Ljubav
Ustao je da bi je bolje osmotrio. Zakorači jedan korak u stranu. Mogao je da je vidi u potpunosti. Njegovo kretanje bilo je popraćeno zvukom. Ona pogleda u njegovom pravcu. Pogledi im se sretoše. U njenim očima bljesnu bljesak do tad nepoznat Romanu. Oči su joj blistale a tužna ramene usne pri pogledu na njega ljupko se razvukoše u nešto nalik osmjehu. Iz očiju joj je nestao onaj za njega zbunjujući bljesak ali još pod njegovim dojmom srce mu je snažno udaralo u grudima dok je gledao njene oči. Nije spustila pogled. Oči su joj bile smeđe, njemu se učiniše tamne poput bezdana. Vrtjelo mu se u glavi jer u tom njenom pogledu dubine, otvorilo se u njemu samom neobjašnjiv uzdrhtali nemir, popraćen nedefiniranom željom. Osjećao se obasjan svjetlosti pod kojom osjeća prijatnu toplinu. Lice mu se zarumenjelo od osjećaja unutarnje topline. U očima mu zablista raskošnost njegovog srca u nepoznatom mu porivu, uhvaćenom u tom bljesku za njega predivne ljepote. Krv kao nikad do tada prostruji njegovim tijelom. Osjećao je kako pojačava crvenilo njegovog lica.
Vjetar mu donese potreban spas u otklanjanju tog zabezeknutog stanja. Otkinut s brdske visine donese mu sve mirise pokupljene na svom putu. Miris nedozrelog kukuruza, jabuke u skupljanju slatkog soka, zrele djeteline pomiješan s mirisom ruža. Srce mu se umiri jačinom gonjenog mirisa a misao mu vrati u sjećanje mjesto na kojem se nalazi. Prvi put je svjesno shvatio stanje svoje nevinosti i želju strasti koja se rodila u njemu.
Ona iznenađena gledala je u njega zapažajući promjene njegovog lica, njegovih očiju. Poznavala je taj izraz zanosa, muške želje ali ga nikad do tada nije vidjela u takvom izrazu poštovanja. Poželi da joj se približi, da je upozna. Njega zahvati osjećaj straha. Od čega, upita se. Od želje da je upozna. Odgovori sam sebi. Sve što trebaš da uradiš je da pređeš tih par koraka do nje. Stajala je kao da razmišlja o njegovoj kolebljivosti. On učini napor poznat svakom muškarcu kojim potiskuje svoje kolebanje krećući prema nepoznatoj ženi. Nekoliko trenutaka kasnije stajao je ispred nje. Bila je ljepotica. Jedini nesklad na njenom licu očitovao se u njenim tužnim očima neskladan s osmjehom njenih rumenih usana.
Kristina
Kad je stao ispred nje gledala ga je svojim tužnim bojažljivim očima. Djelovala je krhko među nadgrobnim spomenicima. Njemu se činila sva prožeta tužnom nježnošću koja je sputavala nabujali život u njoj pun topline. Udarala ga je ta njena životna toplina svojim čvrstim valovima da ih je fizički osjećao u njihovoj čvrstini. Zadrhta unutarnjim drhtajem, nesiguran i stidljiv. Pomisli da je stao isuviše blizu nje. Od te blizine mu se činila slabašna, napuštena, usamljena u svojoj tuzi. Ipak stoji pred njim jaka, čvrsta i nadasve lijepa.
Nesigurnim glasom reče – oprosti ako sam te uznemirio. Ja sam Roman Danla, bio sam kod obiteljske grobnice kad sam vas primijetio. Učinilo mi se da ste se povrijedili.
Oklijevala je s odgovorom gledajući njegovo lice. Pogled joj je bio tužan. Oči ispunjene tugom pogledaše ga.
– Ja sam Kristina – glas joj je bio topao poput dana u kojem su se nalazili – znam tko ste. Cijelo selo priča o vama. Ivanov unuk – osmjehnu se svojim tužnim osmjehom obarajući svoj pogled.
Imala je vitak struk s punim grudima. Haljina koju je nosila nije mogla prikriti tu žensku skladnost. Bila je poželjna u svojoj ženstvenoj ljepoti. Iz njenog pogleda punog tuge naslućivala se spoznaja da joj se sviđa. Osmjeh iako slab, blagost njenog glasa, sve ga je to uvjerilo da joj se sviđa. To je govorilo njeno uznemireno tijelo svježinom nabujale mladosti.
Srce mu ponovo uzdrhta onim mu nepoznatim ritmom a na licu mu se pojavi rumenilo nerazumljivog stida koji ga učini nesigurnim i smetenim.
Razgovor
U prvi mah pomisli da će pobjeći od njene blizine od uzdrhtale želje za koju nije ni znao da je ima. Grlo mu je bilo suho. Ona mu pruži priliku da se pribere.
– Ovdje je sahranjena moja baka.
Pokaza rukom grob ispred kojeg su stajali.
– Čuvala te kad si bio mali. Pričala mi je o tome. Roditelji su mi sahranjeni na drogom groblju u drugom mjestu. Odrasla sam uz baku – reče to nekako više za sebe potaknuta sjećanjem.
– Kako to da te se ne sjećam iz svog djetinjstva? – upita tek da nešto kaže.
Glas mu je drhtavo zvučao. Bože pomisli.
– Došla sam nekako u vrijeme kad si ti već bio u bolnici – uzvrati gledajući ga mirnim pogledom.
Misleći o njemu udaljila se od svojih tužnih misli.
– Mi smo zapravo susjedi.
– Godinu dana sam ovdje kako to da te nisam vidio a kažeš da samo susjedi. Koja je tvoja kuća?
– Dvorišta nam razdvaja samo put.
– Znam sad. Pitao sam sam sebe tko tu živi ali nikad nisam upitao Antu ili Juru a ni oni sami od sebe mi nikad ništa o tebi nisu rekli. Čudno je to.
– Možda i nije. Ja živim povučeno. Klonim se sela i seoskih naklapanja.
– Opet je čudno da te nisam nikad vidio.
– Ja tebe jesam – reče vedrog osmjeha koji ga pogodi poput udarca posred čela.
– Voli bih da te upoznam – reče iznenadivši samog sebe.
Vatra je gorjela u njemu udarivši mu u lice od pogleda na njen bijeli vrat, od izreza haljine ispod kojeg su se naslućivale grudi mirisne, zanosne. Da smo u kamenom dobu pomisli prebacio bih je preko leđa i odnio u svoju spilju. Crven još jače udari u njegovo lice od te sramne za njega pomisli. Bože što mi je upita se kao u groznici. Ona se zbunjeno nasmija tom otvorenom pozivu.
– Pa upoznali smo se – reče s osmjehom čednosti.
Kosa joj je pravila valoviti liniju oko zarumenjelih obraza. Njemu se činila poput ružina pupoljka koji pod težinom odlazeće rose uslijed toplih sunčevih zraka otvara svoj cvijet pretvarajući se u ružu mirisnu i lijepu.
– Mislio sam na nekom drugom mjestu – jedva se dosjeti da kaže.
– Većinu vremena provodim kod kuće. Slabo izlazim. Razmislit ću, reći ću ti kad se ponovo vidimo. Sad idem. Želim ti lijep dan.
Sazrela mladost
Promatrao je kako odlazi nesvjesna svog zavodničkog hoda u kojem se njena zadnjica micala u razbludnom iskoraku, a u već u sljedećem poprimala bezazlenu ljepotu sazrele mladosti. Zastala je na izlazu groblja, okrenula se prema njemu podigla ruku na pozdrav, lice joj je bilo užareni bljesak na pozadini zelenila ispunjenog cvjetnim šarenilom. Otpozdravio je svjestan svoje izgubljenosti u nemiru koji ga je zahvatio.
Kad se izgubila u putnoj krivini. Krenuo je i on. Usamljenost, izdvojenost od seoskog, gradskog života, njegova sklonost ka prirodi, duge šetnje, skroman vanjski a bogat unutarnji život, sve ga to nije pripremilo za strast koju osjeća. Za ljubav kojom je ponesen. Čitao je o tome u knjigama, slušao u razgovorima ali ga nikad to nije osjetio kao kroz pogled te djevojke. Kristina se zove. Moram ponovo da je vidim. Posjetit ću je sutra. Nije te pozvala. Živi sama. Selo je to. Bože što da radim?
Imao je osjećaj da mu se duša odvojila od tijela, gledajući krajolik oko sebe sasvim drugim očima. Nije mu to osjećanje, ta želja bila svojstvena ali je sad želio da ima za sebe tu djevojku tužnog pogleda. Sve u njegovim mislima se odjednom kretalo oko te misli da bude uz nju, sa njom, sve drugo se izbrisalo kao nevažno. Njeno nasmijano lice lebdjelo je ispred njega potvrđujući njegov vlastiti zaključak da ga nikad neće moći izbaciti iz svog uma. Jedan trenutak u jednom susretu i on je već izgubljen; u čemu upita se? Saberi se diši polako i gdje žuriš? Zastade. Da ide u brda u šetnju, umirit će ga. Ne, ne bih sad mogao uživati u samoći….
Fenix-magazin/SIM/Tonćo Ladan
