Francisko Pavljuk (36), rođen je u Derventi, BiH. Već nekoliko godina radi kao sakristan u srednjoeuropskom Marijanskom svetištu Majke slavenskih naroda (Mater Gentium Slavorum) u Mariazellu, Austrija. Suradnik je Katoličke tiskovne agencije BK BiH, a tri je godine uređivao rubriku „Upoznajmo redovničke zajednice Crkve u Hrvata!“ u katoličkom časopisu „Naša ognjišta“, gdje je predstavljao redove Katoličke crkve u Hrvatskoj i BiH: „Katolički tjednik“, „Naša ognjišta“, „Svjetlo riječi“, „Glas koncila“, „Mali koncil“…
FM: Kroz svoje reportaže predstavljate župe, vodite razgovore sa zanimljivim ljudima. Prema Vašem iskustvu, što najviše zanima Hrvate u iseljeništvu?
Svakom je iseljeniku drago čuti nešto lijepo što se zbilo u njegovom rodnom mjestu, jer hrvatski iseljenici osjećaju veliku ljubav prema domovini. Stoga ga uvijek, rekao bih pomalo radoznalo, zanima i što se to aktualno događa u domovini i rodnom mjestu, bilo da je to na političkoj ili crkvenoj razini. Čovjek u tuđini uvijek je okrenut prema domovini, kamo ga vuče neka unutarnja nostalgija. Isto tako, naše iseljenike zanima i okupljanje Hrvata u dijaspori, bilo da je to hodočašće ili neka zabavna večer uz hrvatsku pjesmu i ples. Naš hrvatski čovjek željan je druženja i priče. On je takav. To mu je, rekao bih, u krvi.
FM: Pišete i za njemačke katoličke časopise, no, kažete da ste se u Njemačkoj osjećali kao strancem, ali u Austriji ne. Zašto? Što je bilo u Njemačkoj?
Za vrijeme Domovinskog rata 90-tih godina, došao sam kao trinaestogodišnjak u Berlin, nedugo nakon pada Berlinskoga zida. Nisam znao niti jednu jedinu riječ njemačkog. Nažalost, u školi sam od domaćih učenika često bio nazivan strancem – „Ausländerom“. Nije baš bilo lako živjeti u takvom okružju i protestantskoj metropoli. U Berlinu, a i u sjevernoj Njemačkoj, osjetio sam jednu, rekao bih dozu hladnoće Nijemaca prema strancima, a tako i prema nama Hrvatima. Toplinu sam nalazio u našoj Hrvatskoj katoličkoj misiji. Austrija je nekako drukčija, osjeća se neka toplina, tu se i ne osjećam strancem. Svi su me lijepo prihvatili. Austrija je katolička zemlja. Često znam čuti od ljudi, a i njemačkih svećenika kako je lijepo nedjeljom vidjeti tolike Hrvate koliko su vjerni Crkvi i dupkom pune crkve u Grazu, Salzburgu i Beču.
Austrijanci su više otvoreni prema strancima nego Nijemci
Napomenuo bih i to da su 50% stanovništva u Beču stranci, što znači da je svaki treći stanovnik Beča stranac. Slično je i u Grazu. Mislim da su Austrijanci više otvoreni prema strancima, nego Nijemci. Također, mislim da Austrijanci više simpatiziraju nas Hrvate, možda i zato što u austrijskoj pokrajini Burgenland danas žive Gradišćanski Hrvati, koji su od lokalnog stanovništva i Austrijanaca vrlo obljubljeni i poznati. Svaki Austrijanac da zna postoje „Burgenländische Kroaten“, tko su, gdje su i što su. Mnogi stanovnici Mariazella, provode godišnji odmor u Hrvatskoj i veoma su očarani našom domovinom. Moj je šef, također, veliki prijatelj Hrvata. Austrijanci mi još nikada nisu prigovorili što sam stranac.
FM:Što mislite o odnosu politike hrvatske države prema hrvatskom iseljeništvu?
Svi nas političari pozivaju i voljeli bi da se vratimo u domovinu. Zove nas i predsjednica, a i naši hrvatski biskupi, jer je trenutno masovno iseljavanje Hrvata, osobito u Njemačku. Mnogi mladi ljudi i obitelji odlaze „trbuhom za kruhom“ iz Hrvatske tražeći bolji život. Ne vidim da će se u skorijoj budućnosti nešto promijeniti. Mislim da se naši političari dovoljno ne brinu za hrvatske iseljenike. Ipak, naši iseljenici jako puno materijalno pomažu domovinu i ulažu u nju. Također, ne sviđa mi se što se našim iseljenicima, koji pošteno zarade mirovinu u inozemstvu, u Hrvatskoj ta mirovina dodatno oporezuje. Pitam se gdje toga ima?! Očito, samo kod nas. Samo zato što se mirovina prima preko računa u Hrvatskoj, mora biti i dodatno oporezovana. Stoga, mnogi Hrvati iz Hrvatske, svaka tri mjeseca dolaze u Austriju ili Njemačku po mirovinu.
Fenix/Marijana Dokoza
Više u tiskanom izdanju Fenix Magazina
