Događanja oko Cetinja, političke igre oko Kosova, kao i pokušaj uvlačenja Republike Srpske u „srpski svet“, upućuju na to da se u Srbiji niti poslije odlaska Miloševića nije promijenilo gotovo ništa.
Za Fenix-magazin.de piše: Dr. fra Luka Marković
Ono što još više zabrinjava jest veća odanost Srba Vučiću nego Miloševiću, čovjeku koji je bio desna ruka deklariranim četnicima Šešelju i Nikoliću. Opozicija u Srbiji je mrtva. Ostalo je nešto razboritih intelektualaca koji upozoravaju na opasnost koja se krije u govoru o „srpskom svetu“ i sve većem udaljavanju Srbije od Europske unije. Strah izaziva i činjenica da je Dodikova opozicija u Republici Srpskoj još i sklonija „srpskom svetu“ nego on sam.
Obračun s Hrvatima
Nažalost, i kod Bošnjaka se događaju velika previranja koja se kreću sve jače prema opasnom nacionalizmu kojega se pokušava prikriti pričom o građanskoj državi. Kao da država ne može biti etnička i građanska. Zar to nisu Švicarska i Belgija? Očito je da neki od bošnjačkih političara misle kako je došao pravi trenutak za obračun s Hrvatima koji ne traže ništa drugo nego zakon po kojem bi mogli birati svoje političke predstavnike. Ono što pri tome zabrinjava jest sve jača podrška građanskom modelu uređenja BiH i od strane onih koji potajno sanjaju o potpunoj dominaciji Bošnjaka, ali dugoročno gledano i islama. U tom kontekstu treba promatrati i sve jači odmak pojedinih bošnjačkih islamski orijentiranih intelektualaca od Izetbegovića i SDA.
Uvjerenje kako Izetbegović i SDA nisu sposobni ostvariti one maksimalne ciljeve bošnjačke politike, otvorilo je vrata neprincipijelnoj koaliciji ideoloških protivnika unutar bošnjačkoga naroda. Dok Bošnjaci skloni nekadašnjoj komunističkoj ideologiji, u zajedništvu s hrvatskim i srpskim malobrojnim istomišljenicima, protežiraju građansku državu svjesni da će u slučaju uređenja BiH na etničkim i građanskim principima biti potisnuti u političku beznačajnost, preferiraju oni lukaviji, bliski svijetu islama, opciju građanskoga uređenja uvjereni kako će za dvadesetak godina u potpunosti zagospodariti područjem BiH. Ukoliko Izetbegović, koji ne krije da mu je stalo do jačeg utjecaja islama na društvena zbivanja u BiH, izgubi upliv na bošnjačko biračko tijelo, pridružit će se i sam pristalicama građanske države. Naravno, neće to biti njegov iskreni politički smjer, nego odraz straha da ne bude u potpunosti potisnut iz bošnjačkoga političkoga života.
Bošnjački unitaristi
Zanimljivo je da bošnjački unitaristi, svejedno koje orijentacije – titoističke ili islamske – reagiraju gotovo isto kao Dodik tražeći za svoje nekorektne ciljeve podršku strane politike. Ali kad se pokaže da ova razmišlja nešto drugačije o demokraciji i uređenju BiH nego oni, otvaraju paljbu protiv njih iz svih raspoloživih medijski oružja. Dodiku se ne treba čuditi, jer i previše je ovisan o Vučiću, koji ga bez ikakvih problema može sutra zamijeniti nekim drugim, čak i gorim, iz opozicije. Čuditi se treba onima koji su zahtijevali izborne jedinice u Mostaru u kojem su Hrvati većina, a danas odbijaju po svaku cijenu hrvatske zahtjeve za izbornom jedinicom u BiH, koja bi riješila sve nesporazume između Hrvata i Bošnjaka.
Otkuda strah od ravnopravnosti Hrvata u Federaciji? Vjerojatno leži razlog u tome što bi se u tom slučaju Bošnjaci svih ideoloških orijentacija morali suočiti sami sa sobom. Uostalom, kako bi se to mogao postići dugoročni sporazum između onih koji još uvijek veličaju u liku Josipa Broza od demokratskog svijeta osuđenu komunističku ideologiju i onih koji govore o građanskoj državi misleći dalekosežno na islamsku. Upravo jedni i drugi zbog nedemokratskih stavova nemaju pravo rješavati međusobne probleme preko leđa hrvatskoga naroda. To nije dobro za Hrvate, ali, dugoročno gledano, ni za Bošnjake.
Na taj način se gura sve jače hrvatski narod prema Srbima. Zadovoljenje hrvatskih interesa u BiH bi otvorilo novo poglavlje u odnosima Bošnjaka i Hrvata, ali isto tako Hrvatske i Bosne i Hercegovine, te na taj način vjerojatno utjecalo i na same Srbe da shvate kako nema ništa od „srpskoga sveta“.
Ništa od „srpskog sveta“
Podsjetilo bi ih na one godine kada su Bošnjaci i Hrvati, nakon dužeg vrludanja i obostranih zabluda, zajedništvom spriječili pripajanje Republike Srpske Srbiji i deblokirali Bihać. Uostalom BiH je opstala zahvaljujući izlasku Hrvata na referendum. Da su se bošnjački političari prije referenduma ponašali kako to čine danas, malo bi Hrvata izašlo na referendum i glasovalo za opstanak BiH.
Svojevremeno su kružile priče da su Hrvate i Bošnjake zavadile poneke zapadne tajne službe, bliske srpskoj politici. Moguće je i to. Nije za isključiti da i danas netko usmjerava krivo Bošnjake protiv hrvatskih demokratskih zahtjeva kako bi ih zavadio, te na taj način otvorio vrata za „srpski svet“. Možda ih ima i među onima u BiH koji se zauzimaju za čistu građansku državu, dokidanje županija i Dom naroda, iako znaju da je tako nešto mirnim putem nemoguće. Uostalom, nije normalno da se istom žestinom udara po Hrvatima kao i Srbima kad se zna da ovi prvi ne traže nikakvu podjelu BiH, nego samo funkcioniranje demokratskih mehanizama koji bi zaštitili njihova nacionalna i građanska prava. Prigovor kako bi hrvatska izborna jedinica mogla postati federalnom federalnu je isto toliko uvjerljiv ili neuvjerljiv kao i tvrdnja kako Bošnjaci žele dokinuti Dom naroda, županije i birati Hrvatima člana predsjedništva kako bi jednoga dana mogli u potpunosti ovladati polovicom BiH.
Nekadašnji član predsjedništva propale Jugoslavije gospodin Bogićević reče nedavno u intervju kako u BiH nije više realno govoriti o jednoj državi, naciji i politici. Ostaje upitnim, ako je tako, zašto Bošnjaci nasjedaju ljudima koji traže po svaku cijenu realizaciju onoga što je nemoguće. Zar je moguće da u ovom trenutku među Bošnjacima nema dovoljno mudrih ljudi koji bi shvatili da se zbog pogrješaka može izgubiti i ono što je moguće. A to su mir, suživot i cjelovitost BiH. Okrenu li se doista i Hrvati protiv cjelovite BiH, ne znam kako će opstati.
Zemlja puna provalija
Neki od „previše mudrih“ Bošnjaka, koji podsjećaju svojom utopijom na Srbe u Jugoslaviji, pozivaju na referendum. Gospoda zaboravlja da o budućnosti BiH referendumom, ako ga bude, neće ovaj put odlučivati samo svi građani, nego i etničke grupe. Puno se toga promijenilo u svijetu, ali i u samoj BiH. Bilo bi dobro da se sve tri etničke grupe uozbilje i potraže pravedno rješenje. Dobro bi bilo ozbiljno shvatiti riječi spomenutoga Bogićevića da se treba bojati onih dana u kojima će BiH doživjeti odlazak veleposlanstva i prestanak slijetanja stranih aviona. Čovjek vjerojatno misli na to kako bi zlo destrukcije moglo ponovno zaigrati svoje kolo.
Kako kaže Hannah Arendt, u takvim vremenima zlo može obuzeti i običnoga čovjeka, učiniti od njega zločinca. Zar nam ne govore o tome nešto i prošli sukobi u kojima su dojučerašnji prijatelji postali neprijatelji, ljudi mira pristalice rata i razaranja. Tamo gdje razum izgubi kontrolu, caruju emocije. Emocije mogu biti jako pozitivne, ali samo tada, rekao bi Freud, kad je razum kočijaš. U konkretnom slučaju to i ne bi bilo toliko opasno kad BiH ne bi bila zemlja puna provalija.
Upravo bi to trebao biti razlog za političare da se služe riječima istine. Utoliko bi se s obzirom na silna lobiranja svih političkih opcija u BiH moglo reći s libanonskim filozofom i književnikom Mikhailom Naimyem da nije toliko važno, ako se želi postići mir u BiH, do čiji će ušiju doći riječi političara, nego jesu li njihove riječi istinski vjesnici mira i slobode za sve narode i građane BiH. Naime, onaj tko ne želi iskreni mir i slobodu u BiH, bez obzira koga pridobio za saveznika riječima laži, nije samo protiv drugoga, nego i protiv sebe. Dugotrajni mir se ne može temeljiti na laži nepravdi. Zar se to ne pokazuje najbolje u slučaju Daytona?
Fenix-magazin/SIM/ Dr. fra Luka Marković
