U Borovu Selu, na današnji dan, 2. svibnja 1991., dogodio se pokolj Hrvata! Pripadnici srbijanskih agresorskih postrojbi, uz pomoć zločinačke JNA, na zvjerski su način mučili i ubili nevine hrvatske policajce, koji su upali u još uvijek nerazjašnjenu zasjedu, piše u svom osvrtu Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
S obzirom da ni nakon toliko godina ovaj teški ratni zločin nije rasvijetljen, opet se postavlja pitanje: zašto i tko je za to odgovoran? Ovdje čak ne vrijedi ni ono – Pravda je spora, ali dostižna! Ako se dogodio zločin, a dogodio se, netko treba i mora odgovarati.
A prigodom komemoracija vezanih uz hrvatski obrambeni Domovinski rat kod nas je već postalo uobičajeno da se spominju žrtve, ali ne i zločinci, kao da ih i dalje netko namjerno „štiti“!
Nakon toliko godina od velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku već je vrijeme gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, da netko i javno postavi pitanje: tko je odgovoran i tko će završiti „onkraj brave“ što ni nakon toliko dugog vremena oni koji su trebali nisu uhitili, a kamoli sudili brojnim agresorskim zločincima? Pa, nisu svi pobjegli iz Hrvatske, neki su još uvijek tu, šeću se Vukovarom, Pakracom, Lipikom, Škabrnjom, Zadrom, Voćinom, Zagrebom, Rijekom, Splitom… i nitko im ništa ne može. Smiju nam se u lice!
Kad se primjerice održava komemoracija – sjećanje na 12 poginulih hrvatskih redarstvenika, u Borovu Selu tamošnji Srbi na svojim kućama spuste rolete, zatvore vrata dvorišta i ne izlaze van, jer kao i obično, ne mogu gledati- Hrvate, sa hrvatskim zastavama kako mirno i dostojanstveno koračaju „njihovim“ ulicama.
Na groblju u Borovu Selu sahranjen je i srbijanski ratni zločinac Vukašin Vule Šoškočanin. Branitelji već godinama prosvjeduju što su mu njegovi suborci (četnici) postavili spomenik te na njemu napisali: „Ovdje počiva Vukašin Vule Šoškočanin, tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15.5.1991.- komandant obrane Borova sela. Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25.9. 1991. I sada gledam Borovo rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje.“
Možete li zamisliti da je nekom stradalom hrvatskom branitelju podignut sličan spomenik u Srbiji ili Republici Srpskoj, pa da piše kako on tamo stoji na „hrvatskoj zemlji“?
Ili da je tzv. maršal Tito u vrijeme komunizma dozvolio da netko podigne spomenik nekom ustaši, ili onom koji je nakon 1947. i dalje volio brkatog zločinca-monstruma – Staljina?
Pa, Srbi ne priznaju ni da su bili agresori, (zar ne Pupovac?) a kamoli da u svojoj državi dozvole podizanje spomenika i spomen ploča nevino poginulim Hrvatima!
Dakle, ako već ni nakon toliko godina od agresije na Republiku Hrvatsku ne možemo dovesti pred lice pravde srbijanske ratne i ine zločince, onda počnimo progoniti one koji su u nas dopustili i koji dopuštaju da se to događa!
Gdje su primjerice oni koji su godinama kao zvijeri proganjali Antu Gotovinu ili Mladena Markača? Ni jedan nije uhićen ni kažnjen, već svi su, koji su u tome sudjelovali, da ti pamet stane, nakon uhićenja Gotovine još i napredovali u svojim službama! A znali su da progone nevine!
Spomenici srbijanskim ratnim i inim zločincima nemaju što tražiti u Hrvatskoj. Tko su oni koji i dalje dozvoljavaju da nam i na taj način zagađuju Lijepu našu!? Dosta je kukanja!, napisao je u svom osvrtu Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)
Fenix-magazin/SIM
