Društvene mreže danas su postale neka čudna mješavina oglasne ploče, javne govornice i improvizirane ispovjedaonice.
Piše: Marijana Dokoza
Ljudi na njima objavljuju doslovno sve, od dubokih životnih mudrosti, preko žalovanja za preminulima, bilo ljudima ili životinjama, do emotivnih izlijeva ljubavi prema muževima, djeci, prijateljima i, naravno životinjama.
Nedavno naletim na objavu jedne moje znanice. Čestita rođendan svojoj baki. Sve bi to bilo sasvim u redu da baka nije gospođa u devedeset i šestoj, koja je cijeli život provela na selu, a najveća tehnološka inovacija u njezinu životu bila je kad joj je sin “uveo” kućni telefon na okretanje koji je kasnije zamijenjen onim na tipkanje.
Žena kompjuter nije vidjela ni na slici, a kamo li da zna što je “fejsbuk”. I sad, zamisli ti, unuka piše tu rođendansku čestitku virtualno. Pitam se: kome je uopće piše? Nije objavila ni na bakinom profilu, jer ga baka nema.
Oni koji se “vole i ljube” preko fejsa
Objava duga k’o misa, emotivna i dirljiva, skoro da sam i sama pustila suzu. Pročitah i pomislih: “Čekaj, jel’ baka možda ipak ima Facebook profil?” Ali ne, nije je ni označila, a znamo svi da bi, da baka stvarno ima profil, bila “tagirana” prva, uz barem tri srca i gif “Happy B-Day, Grandma!”
Ispod objave pravi potop komentara. Čestitke pljušte sa svih strana od unuci poznatih, nepoznatih, pa čak i onih koji babu nisu vidjeli ni na slici. Svi joj žele zdravlja, sreće i dug život. Baba, ni kriva ni dužna, postala je na tren poznata jer je unuka objavila njihovu zajedničku sliku, a vjerojatno nema pojma koliko joj ljudi čestita rođendan. Možda joj nitko ni nije okrenuo broj da joj osobno poželi sreću.
Svrbe me prsti iskreno. Pomislim da joj napišem komentar: “Jes’ li ti barem otišla do babe, poljubila je, donijela kakav kolač i rekla joj: Sretan ti rođendan, baba?” Ali znam, danas se lako uvrijede ovi koji se „vole i ljube“ preko fejsa. I odustanem od te ideje.
Rozga tuguje za psićem
Povremeno se sjetim te babe i svoje babe, koja bi bez dvojbe „poslala kvragu“ svu ovu modernu tehnologiju. Sjetila sam je se i danas, kad sam vidjela objavu Jelene Rozge kako tuguje za svojim psićem koji je uginuo.
Razumijem da ljudi vole svoje ljubimce i da rastanak s njima boli, i sama sam bila tužna kad mi je pas uginuo. Ali iskreno, ne mogu baš shvatiti kad netko na društvenim mrežama žali za ljubimcem kao da je u pitanju otac, mati, ili neka bliska osoba. Pa osjećaji za ljubimca i blisku osobu se valjda razlikuju? Ili?
Zašto žena ima potrebu mužu čestitati rođendan preko Facebooka?
Često se pitam zašto ljudi imaju neodoljivu potrebu dijeliti svoje emocije na Facebooku i sličnim mrežama. Zašto, recimo, supruga mora čestitati mužu rođendan ili godišnjicu braka preko fejsa, kao da žive u različitim gradovima ili zemljama i komuniciraju isključivo preko objava? Mislim, čovjek sjedi kraj nje na kauču, gleda televizor i gricka neke grickalice, a ona tipka: “Sretan rođendan ljubavi mog života!” Pa mu još stavi deset zajedničkih fotki, uključujući onu od prije Bog zna koliko godina.
Jeste li ikad vidjeli da je neki muž uzvratio na takvu objavu svoje žene? Teško? Vjerojatno čovjek čeka da objavi još što pa da ta objava padne u „history“ i prestane ga biti sram. Jer, radi mira u kući, ne smije joj reći neka to briše.
Ili kad roditelji objavljuju “velike” uspjehe svoje djece tipa: “Ponosna na svoju mezimicu. Krenula u školu! Ili: prošla s pet. Genije!“ A dijete vjerojatno u tom trenutku sjedi u sobi, prevrće očima i gubi volju za ikakvom komunikacijom s roditeljima. Jer, budimo realni, klincima je Facebook jednako cool kao i fax-uređaj.
Kad vas kćer ucjeni: Objaviš li išta o meni…
Moja djeca su zato strogo zabranila svaku moju online roditeljsku euforiju. Posebno kći. Toliko je odlučna u toj zabrani da me jednom fotkom na kojoj izgledam kao da sam istovremeno kihnula, zijevnula i pala niz stubište, drži u „digitalnoj šaci“. Prijeti: “Objaviš li išta o meni, ovo ide na Facebook.” I nema veze što ona nema Facebook profil, kaže, pronaći će načina da to objavi. I ja ništa ne objavljujem. Čak ne smijem ni spomenuti njezino ime, a kamoli staviti srce ili neki gif, eventualno ponekad na story ali i to brišem čim skuži da sam objavila.
Tako da, dok neki na fejsu pišu romane o ljubavi, ponosu i obiteljskim trenucima, ja svoje emocije držim offline. Jer, pazite što objavljujete… djeca danas možda ne peru suđe, ali zato znaju sve o digitalnoj osveti!
A što se tiče babe s početka priče, ako joj iko ikad zapravo i javi da joj je Facebook rođendanska čestitka stigla, sumnjam da će znati što s tim. Najvjerojatnije će se zbuniti, pa pomisliti da joj je netko ostavio poruku na kućnim vratima. I dok mi komentiramo, lajkujemo i tugujemo online, baba vjerojatno još uvijek čeka da joj netko pošalje pravu čestitku… onako, bez “fejsbuka” i gifova.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
