Svetim misama služenim u nekoliko naselja obilježena je 81. obljetnica od pokolja u podkamešničkim selima kojeg su počinili pripadnici njemačke 7. SS divizije ‘Princ Eugen’, a koji su tih dana ubili 1.525 osoba.
Tada je Otok izgubio 189 stanovnika. Poslije Otoka došla je na red Ruda, gdje je ubijeno sveukupno 303 osobe, zatim Voštani gdje je najviše stradalo, Rože, Krivodol, Jabuka i Podi. Svetu misu u nedjelju je u Otoku služio fra Marinko Vukman, gvardijan i rektor Svetišta Gospe Sinjske u koncelebraciji župnika Otoka fra Nikice Ajdučića. U ime Hrvatskog sabora misi je nazočio zastupnik i gradonačelnik Trilja Ivan Bugarin, Splitsko-dalmatinski dožupan Stipe Čogelja i načelnik Otoka Silvija Norac.
Na početku svete mise fra Nikica Ajdučić je pročitao imena ubijnih u Otoku. U svojoj propovijedi u Otoku za 81. obljetnicu pokolja u podkamešničkim selima fra Marinko je istaknuo koji su zločine počinili vojnici bez časti koji su ubijali nedužne siromahe.
“Draga moji Otočani, braćo i sestre, zovem vas dragima, jer u nama teče hrvatska krv, nazivljem vas braćom i sestrama jer nas ujedinjuje ista vjera, isti Gospodin koji nas iz nedjelje u nedjelju okuplja oko svoga oltara hraneći nas svojim tijelom i svojom utješnom riječju, posebno danas kada obilježavamo strašnu tragediju koja je pogodila ovaj kraj.Svaki puta kada se obilježava obljetnica pokolja upodkamešničkim selima, svaki puta kada izgovaramo imena tih mučeničkih sela, svaki puta kada ih posjetimo i gledamo grobove, njihov broj, ali još više imena i godišta – u samom Otoku, 64 djece poklano, uhvati nas tuga i žalost, prožme jauk i krik, dotakne patnja i bol.
Godina 1944. ostati će zapamćena kao jedna od najtragičnijih u cjelokupnoj povijesti cetinskoga kraja
Ne može čovjek ostatihladan i bezosjećajan dočim se približava ovom tragičnom događaju kojeg se danas pred Bogom spominjemo. Možda bi u ovom trenutku trebalo uzviknuti zapomažući riječi prve biblijske tužaljke: „ O, svi vi što putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli kakva je bol moja“ (Tuž 1, 12)!Uzviknuti, dati si oduška i opet zašutjeti. Čekati božansku utjehu u tišini. Ipak i u trenutcima kad riječi ne znače puno, treba govoriti. Govoriti istinu i uputiti molitvu. Dotaknuti čovjeka i okrenuti se Bogu.
Braćo i sestre! Bolno je sjećanje na drugi svjetski rat koji je u crno zavio mnoge hrvatske obitelji, a posebno cetinski kraj koji stradao uz brojne žrtve. Četiri ratne godine odnijele su više od 5.116 života što je oko 10% ukupnog broja tadašnjega stanovništva! Godina 1944. ostati će zapamćena kao jedna od najtragičnijih u cjelokupnoj povijesti cetinskoga kraja. Ove godine obilježavamo osamdesetu i prvu godišnjicu velikih stradanja.
Zločine su činile mnoge vojske, ali po brojnosti odskaču njemački i partizanski zločini. U jutarnjim satima 28. ožujka 1944. pripadnici bojne 7. SS Prinz Eugen divizije krenuli su u smrtonosni pohod na podkamešnička sela najprije u Gljev, zatim Galu, a onda u Otok. Dolaskom u Otok započeli su krvavi pir, u selu su ubijene 173 osobe, a šesnaest ih je povedeno do Kamenska gdje su pobijeni..
Tako je Otok izgubio 189 mještana. Poslije Otoka došla je na red Ruda, gdje je ubijeno sveukupno 303 osobe, zatim Voštani gdje je najviše stradalo, Rože, Krivodol, Jabuka i Podi … Ovo je kratki zbir najvećeg zločina u Drugom svjetskom ratu na prostoru Dalmacije. Ubijani su nedužni ljudi, a način na koji su zločinci izvršili zločin posebno je okrutan. U najvećem broju slučajeva ljudi su dovedeni u veće seoske kuće pod izgovorom da će dobiti nove dokumente i poslušati govor zapovjednika, a onda su s prozora i vrata sijevnule strojnice koje su većinu odvele u smrt.
Potom su u prostoriju bacane bombe, a posljednji čin je bilo polijevanje benzinom i paljenje. U ovom pohodu njemačke vojske ubijeno je najmanje 1.525 osoba među kojima je bilo više od 600 djece, ostalo su uglavnom bile žene i starci. Mnoštvo je ljudi ranjeno, veći broj s teškim posljedicama. Svi ubijeni su bili Hrvati i katolici. Zabilježeni su slučajevi silovanja prije ubojstava, izvršena je velika pljačka, a većina kuća zapaljena.
Počinitelji su bili pripadnici kako sam već istaknuo pripadnici bojne 7 SS Eugen Prinz divizije koja je bila popunjena pripadnicima njemačke narodnosne skupine s prostora Vojvodine i Slavonije među kojima je bilo i Srba četnika s područja Knina i Bosanskog Grahova.
Bili su to ljudi koji nisu bili ljudi. Bez čovječnosti. Bez duše. Bez suosjećanja. Bez srca. Vojnici bez časti koji su ubijali nedužne siromahe koji su bdjeli i voljeli, u poštenju i istini, svoje ognjište i rodni dom. Bili su to ljudi koji su vjerovali i u Boga i u čovjeka. Da nisu, ne bi samo tako otišli na seoska gumna vjerujući olako da će dobiti nove dokumente. Potresna svjedočanstva preživjelih govore nam o iskrenosti srca čovjeka cetinskog kraja koje je vjerujem i dan danas prisutno među nama. Mi ih ne smijemo zaboraviti jer su oni spomenici rodoljublja i uzori vjere s krunicom u ruci.
Bog i domovina, selo i obitelj neka budu naši životni stupovi
Proslavom ove svete mise na ovome svetom otočkom mjestu prisjećamo se tragedije koja se dogodila ljudima ovoga kraja, a nakon mise dat ćemo odrješenje i tako im odati počast koju zaslužuju. S jedne strane ovo je znak sjećanja na to što se dogodilo, na njihovu žrtvu, ali i na moć zla koje može postati opasno. Čuvajmo se zla! Čuvajmo dobrotu i ljudskost, poštenje i vjeru!
Osim sjećanja na njih ovo naše okupljanje u crkvi sv. Luke ujedno je i molitva Bogu dasve one koji su položili svoj život za druge, za obitelji, za svoj kraj i za svoju vjeru privuče još tješnje k sebi. Upravo to dvoje ujedinjuje nas ovdje danas: sjećanje i molitva. To je ononajuzvišenije što što možemo učiniti i na čemu trebamo graditi svoju budućnost: ne zaboraviti prošlost te moliti za sadašnjost i budućnost.
Mi ne pozivamo na osvetu, mi ne želimo drugima zlo, mi nikome ne prijetimo. Nismo to nikada ni u prošlosti činili, a ne činimo to ni danas. Naša je molitva upućena Bogu koji spašava i otvara novu budućnost i čovjeku i pojedincu. Mi se danas jednostavno molimo na grobovima onih koji su nedužno ubijeni i likvidirani, koji su život dali da ne zaboravimo te vrijednosti: Boga koji je činio i čini temelj našega sveukupnoga života, obitelji u kojima su se rađala nova stvorenja i koja su u roditeljskoj kući bila oplemenjena vjerom, ljubavlju, poštivanjem svoga i tuđega, hrabrošću i ponosom hrvatskoga naroda koji je u većini živio u ovome kraju u prihvaćanju i poštivanju drugih. Zato vas i pozivam na ovome svetom mjestu: ostanimo vjerni našim precima, njihovoj vjeri u Boga, njihovoj hrabrosti, njihovu ponosu i poštenju.
Nemojmo dozvoliti da ovaj kraj ostane polu prazan. Neka u njemu bude i dalje izgrađenih kuća i brojnih obitelji,dječjih osmjeha i vike, neka u ovoj župi i u našoj Hrvatskojcvate život prožet kršćanskim vrijednostima, neka ovim krajem odjekuju zvona crkvi koje ljude pozivaju na molitvu i sjećanje, na sprovode i vjenčanja, na nadu i budućnost. I neka u njemu odjekuje pjesma mladih ljudi. I ne zaboravimo ovaj kraj i ljude koji su dali za ovaj kraj i domovinu svoje živote. Mi živi ne zaboravimo jedni druge jer nemamo nikog osim svojih bližnjih. Znajmo opraštati i stvarati zajedništvo, biti milosrdni i dobrostivi ali jednako tako ponosni i istinoljubivi. Bog i Domovina, selo i obitelj neka budu naši životni stupovi.
I na kraju padaju mi na pamet riječi koje su molili judejski prognanici u Babilonu, a koje se nalaze u Ps 137:“Neka mi se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim! Nek mi se jezik za nepce prilijepi ako spomen tvoj smetnem ja ikada, ako ne stavim Jeruzalem vrh svake radosti svoje!“
I mi bismo se trebali češće sjećati ovoga psalma: Neka se i nama ruka osuši, neka se i nama jezik za nepce zalijepi, ako ikada zaboravimo ovaj kraj i ljude koji su u njemu živjeli i za njega umirali, ako zaboravimo njihovu žrtvu, tragediju i nesreću onih koji su ostali ovdje živjeti! Oni to zaslužuju! Mi smo zbog njihove žrtve slobodni! Amen!!!”, naveo je fra Marinko Vukman u svojoj propovjedi.
Fenix-magazin/SČ
