Gubitak voljene osobe je smrt za onoga tko tu ljubav nosi. Gubitak, kao takav, sam po sebi je dovoljno težak i bez da se o njemu govori, piše ili ne dao Bog da mu se odaje počast. No, upravo to je ono što nam je, nakon gubitka, dužnost; odati počast onima kojih više nema. Ne u tišini, ne u sobi osvijetljenoj tek jednom svijećom, nego glasno! Ponosno i dostojanstveno, piše Dnevnik.ba.
O gubitku
Rijetko tko od nas, ako itko, živi maksimumom životnih blagostanja. Pritom naravno ne mislim na osnovne egzistencijalne potrebe, nego ono veće, odnosno dublje životno zadovoljstvo; ravnotežu fizičkog, duhovnog i psihičkog. Veliki dio nas izravno je pogođen gubitkom, još veći dio nas i neizravno, a gubitak znači samo jedno – kompletnu i korjenitu promjenu identiteta.
Govorimo o posljedicama rata, naravno. Još uvijek veoma živućim, otvorenim i nezaliječenim ranama.
Kada izgubiš onog koga voliš, kad ti je naprasno oduzet – umireš s njim. Sposobnost za ponovno rađanje je nešto što dođe naknadno i uz mnogo snage, vjere i Njegove podrške.
U trenutku kada majka ostane bez djeteta ona prestaje biti sve što je uz njega postala. Sve čime ju je to malo čedo napravilo; brižna, dobrostiva i neustrašiva.
Ona ne ostaje samo bez djeteta, ona ostaje bez kruha što nadolazi na pećnici u toploj kuhinji. Bez mlijeka što ispada iz premalene papirne vrećice za voće iz supermarketa. Ostaje bez prevelike lubenice što se danima povlači po hladnjaku, jer nije (kad je čedo bilo u pitanju) mogla ništa s mjerom; ni voljeti, ni grliti, ni brinuti, ni kupiti jebenu lubenicu.
Ona ostaje bez svrhe, bez bitka, bez religije i svakog idućeg Božića.
Kad udovica ostane bez odabranika, bez muža i partnera, bez stijene na kojoj je sagradila svoju crkvu, ostane joj daljinski kojeg sada ima samo za sebe. Sada može ugasiti televiziju na vrijeme, jer nema njega koga treba uspavati pozadinski zvuk tuđih događanja.
Ostane joj više mjesta u ormaru i četkica za zube viška.
I morat će ju baciti naposljetku.
Kada odu oni koje voliš ostanu i nikad izrađene fotografije na filmovima, i ostanu tek planovi budućnosti. Ostanu imena rođene dječice i mnoštvo nepoznatih ljudi s istim prezimenom.
I ostaje strah da nešto nije uredu, a bit će sve uredu. Jednoga dana hoće…
Ostaje sjećanje na drhtave ruke kasno u noć i čekanje bilo kakvih vijesti. I vrijeme koje ne prolazi. I bezbroj kilometara na satu starog golfa dvojke, i oni će ostati…
I ostaje sumnja u sve i svakoga. I vječni otpor prema njihovim imenima. A nisu možda oni ni krivi… Nisu nikad ni bili. Samo su lutke u igri većoj od nas.
A kad nestane onaj kojeg voliš, kad ti je oduzet i iščupan iz tvoje utrobe, kada nestane i više se ne vrati – ništa nije važno.
S njima odlazi najbolje, najgore… Sve. Ali odlazi – s njima.
Kad sam shvatila da njega nema (i nikad neće biti) htjela sam otići u Bukurešt. Ostaviti neispunjene obrasce na poslu, slušalicu podignutu i prozore otvorene na kant. Ostaviti kalju da se krčka na laganoj vatri… kupiti sirnicu kod šiptara, masnim rukama uzeti pasoš i otići. Htjela sam odreći se vlastite sebe plačući na spomen njegova imena, mog imena. A njega nema. Za mene – nije ga nikada ni bilo. Jer mi je oduzet. Počivao u miru.
I postim utorke.
Da se ne vrati na staro, i da nikome ne bude kao što je bilo nama.
O životu nakon smrti
Gubitak voljene osobe je smrt za onoga tko tu ljubav nosi. Gubitak, kao takav, sam po sebi je dovoljno težak i bez da se o njemu govori, piše ili ne dao Bog da mu se odaje počast. No, upravo to je ono što nam je, nakon gubitka, dužnost; odati počast onima kojih više nema. Ne u tišini, ne u sobi osvijetljenoj tek jednom svijećom, nego glasno! Ponosno i dostojanstveno.
Vrištat ću tvoje ime dok ne saznam tko mi te oduzeo svakoga dana, ako treba!
Naši voljeni, više od svega, zaslužuju istinu. Onu najglasniju.
Preživjeli smo. Oprostili.
I živimo.
Ali, hej, obećala sam si pred tobom da neću dopustiti da nam se rugaju.
A rugaju nam se.
I smiju.
Oni koji su te oduzeli, oni koji ne znaju da trebaju oprostiti. Ponajprije sebi.
A kad oproste možda, najzad, shvate da je jedini način preživljavanja – komunikacija. Jer, gdje zaista prestaje postojanje ako ne tek na kraju svakog sjećanja na gubitak?
Fenix-magazin/IM/Dnevnik.ba
