„Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi za života nećete dočekati pravilnu interpretaciju Vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte učinit će. Vi će te biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“ Riječi su to iz pisma koje je svojedobno prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu poslao poznati američki diplomat i političar Henry Kissinger.
Za Fenix piše: Zvonimir Despot
Međutim, od Tuđmanove smrti prošlo je 11 godina, a o njemu, njegovom dobu, mandatu, životu, njegovoj politici još se uvijek ne sudi „hladnom glavom“. U hrvatskom javnom životu, ali i šire, u „regionu“, pa i u svijetu, o Tuđmanu, a onda i o Hrvatima i Hrvatskoj, sudovi se prečesto donose na temelju različitih predrasuda, neprovjerenih informacija, podvala, propagande, politikanstva, mržnje, osvete… Danas u Hrvatskoj Tuđman je još uvijek dobrim dijelom predmet dnevno-političkih prepucavanja, ideoloških obračuna koji svoje korijenje često vuku još iz komunističke Jugoslavije, tzv. detuđmanizacije, osvete pojedinaca zbog osobnih animoziteta i mržnje prema Tuđmanu, ideološke zadrtosti… Dakako, postoji i ona druga strana, koja Tuđmana nekritički glorificira, veliča, naglašava samo njegove pozitivne strane, ili ih preuveličava, a onda u tom preuveličavanju također nastaju svakojake manipulacije i izmišljanja koja također stvaraju krivu sliku o Tuđmanu.
Sve je to rezultiralo činjenicom da do danas u Hrvatskoj gotovo da nismo imali ni jednu ozbiljnu, objektivnu knjigu o Tuđmanu, posebice ne iz pera profesionalnog povjesničara, koji u svome pisanju nije pristran, nije ostrašćen. Ono što smo imali jesu mahom knjige koje Tuđmana u pravilu „a priori“ žele prikazati negativnim, pa smo čak imali i pokušaje njegove psihoanalize koja je zapravo poslužila samo kao paravan da se o Tuđmanu svašta izmišlja i podmeće, sve kako bi se opravdao početni cilj – što više ocrniti ga. I s druge strane, niz knjiga koje u Tuđmanu traže samo ono pozitivno. Veoma su rijetka djela u kojima o Tuđmanu možemo pročitati stajališta s više strana, koje nisu toliko pristrane. Jedan od doprinosa proučavanju Tuđmanove biografije svakako je i autobiografija njegove supruge Ankice Tuđman „Moj život s Francekom“ koju je 2006. objavio Večernji list. No, i to je ipak subjektivno djelo, ali ipak vrijedan povijesni izvor za daljnja istraživanja.
U prodaji je jedinstvena knjiga “Dnevnički zapisi Alojzija Stepinca 1934.-1945 iz arhiva UDBA-e”
Tuđman, kao i drugi velikani, političari, državnici, javne osobe, pa čak i kao običan čovjek, nije zavrijedio da se o njemu piše samo pozitivno ili negativno, nije zavrijedio da ga se isključivo sotonizira, ili da ga se pak neumjereno glorificira. Jedanaest godina nakon njegove smrti nije vremenski ili povijesno značajan odmak, ali mnogi se slažu da je ipak proteklo dovoljno vremena te da je Tuđman zavrijedio da se o njemu progovori objektivno, „hladne glave“. Tuđman je bio kompleksna ličnost, a i živio je i djelovao u vremenu koje je bilo izuzetno burno i turbulentno, tranzitno i u pravom smislu riječi povijesno, jer je donosilo svekolike promjene. Bio je to čovjek koji je odrastao u sredini koja se napajala ideologijom HSS-a, ali je ipak radije prigrlio marksizam. Partizan koji je nevjerojatno brzo napredovao u vojnoj hijerarhiji, pa dogurao čak do generalskog čina. General koji je napustio JNA i odlučio se baviti poviješću. Povjesničar i direktor povijesnog instituta koji se drznuo suprotstaviti partijskom pogledu na jugoslavensku povijest, često pisanu na štetu Hrvata, zbog čega je dvaput robijao. I jedan od najpoznatijih jugoslavenskih disidenata koji je na kraju postao prvi hrvatski predsjednik, koji je Hrvatsku uz podršku velike većine građana izveo iz rata i obranio je od srbijanske agresije. Tuđman je u svome životu imao mnoge mijene, ali i svijet oko njega također se mijenjao, silnica je bilo mnogo, vanjskih i unutarnjih, posebice u višenacionalnoj Jugoslaviji koju su razdirali međunacionalni sukobi, ponajviše između Hrvata i Srba. Zbog svega toga na Tuđmana se nikako ne može gledati crno-bijelo, baš kao što niti sama povijest nije nikad jednoznačna, ako želimo biti objektivni. Kod Tuđmana treba vrednovati njegove pozitivne strane, a jedna od najvažnijih je njegova vizionarska želja za samostalnom Hrvatskom. Kritici pak izvrgnuti negativnosti i promašaje kojih je bilo kao i kod svakog lidera, ali i jedno i drugo treba staviti u kontekst vremena i događaja.
Nakon 11 godina od njegove smrti, pred hrvatskim čitateljima, ali i ne samo njima, nalazi se prva politička biografija Franje Tuđmana koju je napisao američki povjesničar hrvatskih korijena James J. Sadkovich. S njome smo konačno dobili povijesno-znanstvenu studiju koja prva objektivno prosuđuje Tuđmana, u kojoj autor piše „hladne glave“, nastoji biti objektivan. Kako sam kaže, on svoje zaključke ne oblikuje kako bi oni služili moralnim ciljevima, odgovarali zahtjevima istraživačke stipendije, umirili anonimne čitatelje, svidjeli se njegovim kolegama ili umirili njegove prijatelje. On jednostavno želi shvatiti svoju temu i pokušava ostati objektivan. Da ne bi nastao nesporazum, ovo nije knjiga koja Tuđmana nastoji rehabilitirati. Tuđmanu rehabilitacija i ne treba. Tuđman jednostavno zaslužuje da se njegovo bivstvovanje objektivno promotri sa svih aspekata, kao čovjeka, političara, državnika, povjesničara… Ili kako kaže Sadkovich, on je imao skroman cilj, shvatiti Tuđmana onoliko koliko je to mogao. Jer je činjenica da su istraživačima još nedostupni mnogi arhivski dokumenti koji se odnose na razdoblje nakon 1990., pa će to doba trebati još pričekati za potpuniju povijesnu valorizaciju.
No ovo i nije knjiga kojoj je namjera obraditi posljednje razdoblje Tuđmanovog djelovanja, iako je ono iz naše današnje perspektive možda i najvažnije. Knjiga je podijeljena na devet poglavlja, u kojima Sadkovich obrađuje Tuđmana kroz sve njegove životne mijene, a posljednje poglavlje, koje je i svojevrsni epilog, odnosi se na razdoblje hrvatskog osamostaljenja i suvremene hrvatske države. Sadkovich je dugogodišnjim istraživanjem Tuđmanove biografije nastojao objasniti njegov intelektualni i politički razvoj prije 1990. godine, pri čemu nastoji ispraviti mnoge predrasude i kriva mišljenja o Tuđmanu koja su se uvriježila do naših dana. Koliki je opseg njegovog istraživanja, dovoljno govori popis izvora i literature koju je Sadkovich prostudirao i pročitao. Teško da je itko toliko pročitao o Tuđmanu kao on. No, ova knjiga nije samo Tuđmanova biografija. Iz nje izbija i duh vremena u kojemu je Tuđman odrastao i sazrijevao, u kojemu se formirao i u kojemu je djelovao. Nakon čitanja knjige mnogi će dosta toga naučiti iz naše suvremene povijesti, a ne samo o Tuđmanu, kako o odnosima u staroj Jugoslaviji, tako o Drugom svjetskom ratu i poraću, a najviše o mnogobrojnim procesima u komunističkoj Jugoslaviji, kako u politici, tako i u historiografiji.
Ipak, ono što je najvažnije, mnogi koji će pročitati ovu knjigu shvatit će da su o Tuđmanu zapravo znali nedovoljno ili da su bili bombardirani svakojakom propagandom koja je rodila mnoge predrasude. Sa Sadkovichevim se zaključcima svaki čitatelj ne treba složiti, ali nikako se ne može ignorirati mnoštvo podataka, činjenica, argumenata, na kojima ih on temelji. Sadkovich usto ima ogromnu prednost u odnosu na domaće autore. On je sve promatrao sa strane, nije opterećen našom situacijom, nije vezan na domaće političke i historiografske kuhinje, ne pripada lobijima, a s druge mu strane, kad mu se pogleda biografija, nitko ne može zanijekati stručnost. Dakako, ovo nije knjiga s kojom će sve o Tuđmanu biti rečeno i s kojom prestaju daljnja istraživanja. Ali ovo je prvi ozbiljan, objektivan pokušaj historiografskog vrednovanja Franje Tuđmana i njegovog doba, i poticaj za daljnja istraživanja i pisanja, ali samo objektivno i „hladne glave“, kako je to učinio Sadkovich.
Sad samo ostaje knjigu pročitati te o njoj i Tuđmanu suditi „hladne glave“. Knjiga se može naručiti na linku OVDJE
Fenix-magazin/MD/Zvonimir Despot
