STEINENBRON: Još od kraja osamdesetih godina u gradiću Steinenbronn, 5-6 kilometara udaljenom od stuttgartske zračne luke, živi obitelj Stjepana Poropatića (65).
Poznati i priznati naš društveno- politički djelatnik o svom životnom putu i dolasku u Njemačku sa 17 godina starosti će se prisjetiti: Došao sam iz okolice Karlovca za majkom Janom, koja je već radila u Stuttgartu, reći će na početku te dodati: „pobjegao“ sam nakon godinu dana iz Stuttgarta u Zapadni Berlin. U Berlinu sam prvo završio kod Siemensa zanat za kovinotokara-automatičara, a poslije studij strojarstva na TU-Berlin. Nakon skoro 11 godina našao sam posao u Mercedesu i vratio se u Stuttgart. Radio sam na razvoju motora. U Steinenbronnu, gdje je građevinsko zemljište bilo skoro upola jeftinije nego u Stuttgartu, kupio sam gradilište i s ženom Njemicom, majkom Janom i djecom izgradio kuću. Upoznao sam mnoge Hrvate i preko Hrvatske katoličke zajednice je otpočeo moj društveni život u Stuttgartu.
Od nedavno je Stjepan u zasluženoj mirovini, ali pun je planova kao i prije:
-Osjećam se dobro, uhvatilo me nedavno na jednom strojarskom kongresu neka „luda strast“ ponovno raditi u svojoj struci. Pokušavam naći posao u Karlovcu ili Zagrebu, mojoj užoj Domovini. Radio bih rado u svojoj struci. Želio bih baš u svojoj Hrvatskoj još desetak godina prenositi svoje znanje i veliko iskustvo iz vrhunskih njemačkih tvrtki na mlade hrvatske naraštaje inženjera i tehničara. Veći dio kuće ću prepustiti kćeri Jeleni i zetu Tuongu (Vijetnamcu), a zadržat ću apartman sa svoje potrebe npr. kada dođem u Njemačku na godišnji odmor ili na liječničke preglede.
Najviše bih Hrvatskoj mogao dati u svojoj automobilskoj struci. U Hrvatskoj ima samo jedna automobilska tvrtka, pa ćemo vidjeti kako će to, obzirom na moje godine ići. Ne bih se u Hrvatsku vraćao radi novca jer imam svoju pristojnu mirovinu, a u Njemačkoj bih dodatnim radom mogao zasigurno znatno više zaraditi. No Domovina nam je u stanju umiranja te treba joj snažan gospodarski preporod kako bi izišla iz duboke, svekolike krize. Dio spasa za Hrvatsku vidim i u povratku Inohrvata (ne tzv. dijaspore jer u dijaspori su narodi koji nemaju svoje domovine, kao Kurdi ili nekada Židovi. A mi Hrvati svoju Domovinu imamo, pa samo prema tome smo – Inohrvati.) u Hrvatsku i Herceg-Bosnu.
Iluzorno je, obzirom na gospodarsko stanje u Domovini, računati na znatniji povratak mladih ljudi. No Hrvati treće životne dobi, posebice oni koji su na zapadu stekli znatna tehnološka i gospodarska znanja i iskustva, mogu svojim povratkom pospješivati suradnju hrvatskih poduzeća sa svijetom, a da pritom nisu zbog svojih mirovina toliko ovisni od radnog mjesta u Hrvatskoj. Ta zamisao i nije nova, evo vidim i predsjednički kandidat, gosp. Antun Babić, s kojim sam uspostavio i prve veze, zagovara taj model povratka 200 000 Hrvata u Hrvatsku. Ja bih samo želio, kada bih svojim vlastitim, uspješnim primjerom mogao to živjeti i drugim kolegama kao poticaj pokazati. Plan povratka u staru Domovinu treba svojim primjerom za-živjeti kao uzor i poticaj drugima koji bi objektivno mogli doći. Kad bi taj dio projekta uspješno zaživio, počeli bi se vraćati i mlađi naraštaj, odnosno smanjio bi se odlazak iz Hrvatske.
Kao poticatelj i suosnivač četiri hrvatske udruge: 1984. Hrvatske kulturne Zajednice e.V. – Stuttgart (HKZ); 1989. HDZ-a Stuttgart; 1991. udruge za pomoć Hrvatskoj u Domovinskom ratu „Karlovčani Hrvatskoj“; 1993. udruge Hrvatskih inžinjera, tehničara i ekonomista (HIT&E), član Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke (HSKNJ-e), Udruge njemačkih inžinjera (VDI), Hrvatskog kulturnog i športskog kluba Velebit e.V., HIT&E-a e.V. Stjepan se već godinama u nedoumici pita, zašto se na hrvatskim veselicama u Njemačkoj puno pleše tzv. „Žikino kolo“, a koje to ipak nije, već ga zovu „Kukunješće“. No to kolo nije hrvatskog podrijetla. Plesalo se nekada puno po jugoklubovima, a onda se, nakon raspada Jugoslavije to kolo sa Hrvatima jugoklubašima prelilo u Hrvatske katoličke misije i ostale hrvatske udruge. Toga do tada tamo nije bilo: plesao se hrvatski drmeš i ostali narodni i društveni plesovi. Drmeš je danas gotovo potpuno iščeznuo, potisnulo ga je jugoslavensko „Kukunješće“. Zato Stjepan predlaže hrvatskim koreografima, i čudi se što to još nije stvoreno, stvaranje modernog hrvatskog kola odnosno plesa , privlačno širokom krugu ljudi, lakog za plesanje svakome, poletnog, domoljubnog, no i svijetu otvorenog, recimo za turiste koji dolaze u Hrvatsku. To se može prilično lako, misli Stjepan, stvoriti na temelju bogatog hrvatskog folklora i modernih potreba Hrvata diljem svijeta. Taj Cro-Sirtaki bi bio ples, po kojemu ćemo u svijetu biti posebni, prepoznatljivi i s ovim obogaćenjem draži i prihvatljiviji. Stjepan bi taj novi, nacionalni i zanosan ples nazvao „Hrvatica“
Ima Stjepan još i drugih planova za oporavak Hrvatske, ali o tom jednom drugom prigodom.
Fenix-magazin/B. Žepić
