Ivana Kranjec, kćer hrvatskog radnika Ivana Kranjeca koji je na gradilištu u Njemačkoj radio za slovensku tvrtku, a koji je u kolovozu prošle godine preminuo od koronavirusa i uz čiju se smrt vežu mnoge nejasnoće, ne odustaje od traženja odgovora na pitanja koje su bile okolnosti njegove smrti.
Nakon što je Fenix-magazin.de već ranije pisao o slučaju Ivana Kranjeca koji je u trenutku smrti imao 63 godine, a njegovi osobni dokumenti, odnosno putovnica, osobna iskaznica, ugovor o radu i novčanik netragom nestali, Ivana je za Fenix-magazin.de otkrila što je dosad doznala.
U nastavku prenosimo njezino pismo u cijelosti….
– Duže se vrijeme spremam napisati tekst u koji bih pretočila svoje osobne misli, osjećaje i pitanja koja me muče od dana smrti mog oca Ivana Kranjeca, a neplanirano je ispalo da ga pišem baš na dan kada se diljem svijeta obilježava Dan ljudskih prava.
No, koliko god mi se činilo da sam nakon četrnaest mjeseci spremna sjesti pred laptop i umjesto pisanja mailova konzulatima, epidemiolozima, sindikatima, tvrtki Ing.hc F. Porsche AG, odvjetnicima, Zollu, policiji i svima za koje sam smatrala da mi mogu pomoći u rasvjetljavanju istine te tekstova koji vrve objektivnim činjenicama, dokazima, saznanjima,… napisati tekst posvećenom mom ocu i istraživanju okolnosti njegove smrti. Čini se da će to biti puno teže nego što sam mislila.
Istinu za volju, puno jednostavnije mi je bilo napisati: “moj je otac Ivan Kranjec umro od covida-19” ili “moj otac Ivan Kranjec je u očima Porschea bio samo broj” ili “ljudski život u Njemačkoj nema nikakvu vrijednost” nego započeti prvu rečenicu ovog teksta.
Ne znam jesu li tome razlog moji potisnuti osjećaji ili činjenica da su mom ocu Ivanu Kranjecu narušena osnovna ljudska i radnička prava čim je prešao njemačku granicu u potrazi za poslom, na što su ga natjerale životne okolnosti.
U počecima moje borbe u otkrivanju istine i okolnosti smrti mog oca, bliska mi je osoba rekla da sam “cijepljena od osjećaja” jer ostavljam dojam osobe koja se jako dobro nosi sa smrti oba roditelja, kao i s popratnim životnim nedaćama koje su me snašle nakon njihove smrti.
Naime, ukoliko su me moja životna iskustva ičemu naučila, naučila su me da nesreća nikada ne dolazi sama. Ali uz tu, depresivnu i rezignirajuću spoznaju, život me naučio i tome da postoje trenuci u životu kada jednostavno moram stisnuti zube, obrisati suze, otresti prašinu sa sebe, ustati i odlučno se zauzeti za svoju obitelj, svoja uvjerenja i usvojene životne vrijednosti koje su u mene utkane kućnim odgojem, školovanjem i općenito životnim putem za koji sam se odlučila ili na koji me život neplanirano i neočekivano odveo.
Činjenica je da su okolnosti u kojima sam saznala za smrt svog oca na mene ostavile neizbrisiv trag kao i traumu za koju je upitno hoću li ikada uspjeti preboljeti i ostaviti iza sebe, ali s druge strane sam se uvijek u životu povodila uzrečicom “što me ne ubije, ojača me”.
Naime, u kasnim popodnevnim satima 10. kolovoza 2020. očev me poslodavac držao u uvjerenju da je moj otac živ, ali me telefonski poziv upućen ljubaznom osoblju UMM bolnice u Mannheimu bolnici suočio s istinom i činjenicom da je tata umro na operacijskom stolu u ranim popodnevnim satima. Pritom ću naglasiti “ljubaznom osoblju” jer je liječnica imala razumijevanja za moje uvjerenje da je moj otac živ te da odbijam prihvatiti činjenicu da ga više nema.
U tom trenu nisam niti bila svjesna kako sam doživjela veliki šok od kojeg mi čak niti suze nisu potekle nego sam liječnici mog oca postavila milijun pitanja jer se drugačije nisam znala nositi sa situacijom.
Prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je ta da je toliko toga ostalo neizgovoreno, a potom me užasnula pomisao na moje ružne izgovorene riječi i brzoplete izjave koje su se nakupile tijekom mog odrastanja i života, a za koje mom ocu nisam stigla, a niti ću više ikada imati prilike, uputiti pomirbene riječi “oprosti tata”.
No, tada mi se jednostavnijim činilo potisnuti osjećaje, a mozak zaokupiti gomilom informacija o očevim eventualnim komorbiditetima, zadnjim satima, da li je puno patio, da li je trpio bol i uglavnom informacijama koje bi mi pomogle da shvatim što se točno događalo prije nastupljene moždane smrti. Nevjerojatno mi je i samoj povjerovati, ali istina je ta da sam više suza danas isplakala pišući ovaj tekst i prisjećajući se tog dana, nego na dan smrti mog oca. Pretpostavljam da je to neka vrsta obrambenog mehanizma i način na koji samu sebe štitim od potpunog emotivnog i psihičkog sloma.
Iz današnje perspektive, uvjerena sam da mi je razumijevanje liječnice, njezina volja da mi odgovori na svako moje pitanje te mogućnost da barem putem mobilnog telefona budem prisutna uz oca kada će ga iskopčati s aparata, pomoglo da sačuvam zdrav razum, da me ne zaokupe crne, depresivne misli te da se ne prepustim beznađu.
Inicijalna ideja i misao vodilja za ovaj tekst, bila je pisanje o ljudskim pravima mog oca, ljudskom dostojanstvu i pravu na rad, ali i o mojim ljudskim pravima koja su također uvelike pogažena obzirom da niti nakon četrnaest mjeseci ne znam pravu istinu, no pišući tekst, vidim da zapravo pišem o vlastitim emocijama jer tijekom traganja za istinom i borbe oko dokazivanja da poslodavac nije mog oca zdravstveno osigurao, emocije su bile potisnute u drugi plan i stavljene na čekanje jer si nisam mogla priuštiti luksuz prepuštanja tuzi i oplakivanju očeve smrti.
No, što se iz moje perspektive zapravo i može reći o ljudskim pravima u 21. stoljeću i to na današnji datum kada se obilježava Dan ljudskih prava? Može se jasno i glasno reći da ja Ivana Kranjec, kćer pokojnog Ivana Kranjeca, s punim pravom mogu iznijeti svoje mišljenje potkrijepljeno prikupljenim dokazima koji sugeriraju da su radnička prava, ali i temeljna ljudska prava mog oca očigledno prekršena od strane slovenskih tvrtki MONTAŽE TEHNIK d.o.o. (Zgornja Hajdina, direktor i suvlasnik Emil Ivančok), MONTAGE TECHNIK s.r.o.,(Bratislava, vlasnik Emil Ivančok) te njemačke tvrtke Dr. Ing.hc F. Porsche AG iz Weissacha.
Prema mom mišljenju, tvrtka Dr. Ing.hc F. Porsche AG izbjegava odgovornost za olakšavanje kršenja različitih prava radnika samim time što odbija pomoći da istina izađe na vidjelo i da se poslodavac mog pokojnog oca, Emil Ivančok, izvede pred lice Zakona.
Pritom su prekršena niže navedena temeljna ljudska prava mog oca Ivana Kranjeca:
– pravo na ljudsko dostojanstvo,
– pravo na život,
– pravo na rad,
– pravo radnika na besplatni pristup službama za posredovanje pri zapošljavanju,
– pravo na osobnu sigurnost,
– pravo na informiranje o radničkim pravima,
– pravo na nediskriminaciju,
– pravo na jednakost ljudi pred zakonom,
– pravo na pristup službama od općeg gospodarskog interesa,
– pravo radnika na informiranje i savjetovanje u tvrtki,
– pravo radnika na poštene i pravične radne uvjete, kojima se čuva zdravlje, sigurnost i dostojanstvo radnika te pravo na ograničenje najduljeg radnog vremena,
na dnevni i tjedni odmor te na plaćeni godišnji odmor,
– pravo na socijalnu sigurnost i socijalnu pomoć,
– pravo svakog stanovnika na korištenje prava iz socijalne sigurnosti i socijalnih povlastica,
– pravo na zdravstvenu zaštitu,
– pravo na diplomatsku i konzularnu zaštitu u stranoj zemlji.
Nedopustivo je da izvođač radova, tvrtka Dr. Ing.hc F. Porsche AG, za radove na svom gradilištu angažira suradnika MONTAŽE TEHNIK d.o.o. iz Slovenije, koji očigledno krši radno zakonodavstvo i uspostavlja svojevrsni “robovlasnički” odnos s radnicima. Prikupljeni dokazi sugeriraju da je MONTAŽE TEHNIK d.o.o. radove na Porscheovom gradilištu izvodio s radnom snagom koja je radila na “na crno”, jer radnici nisu bili prijavljeni i osigurani, što konkretno znači da radnici nisu bili propisno zbrinuti te da su tako direktno narušena njihova radna i ljudska prava.
Stoga, javno pozivam tvrtku Dr. Ing.hc F. Porsche AG da pomogne pri rješavanju mojeg slučaja te da presiječe Gordijev čvor čijem su zapetljavanju i sami pridonijeli. Također, ljubazno apeliram i da tvrtka Dr. Ing.hc F. Porsche AG, koja je nedvojbeno bila krajnji korisnik rada mog oca Ivana Kranjeca, oštro opomene i pozove Emila Ivančoka da podmiri troškove liječenja mog preminulog oca.
Na tome sam prisiljena inzistirati jer se tijekom istraživanja dokazalo da preminuli Ivan Kranjec nije zdravstveno osiguran, što jasno daje do znanja da tvrtka Porsche očigledno nije poduzela sve raspoložive i adekvatne mjere da do takve situacije ne dođe. Također, na moralnu odgovornost javno pozivam tvrtku Porsche AG, kao renomiranu tvrtku i investitora, u čiji je kooperantski lanac bio uključen i moj pokojni otac Ivan Kranjec, da poduzmu sve što je u njihovoj moći kako bi se saznala istina o tome koja je tvrtka, na koji način i u kojoj mjeri u podugovarateljskom lancu bila uključena u očigledno nezakonite radnje, koje na kraju krajeva ocrnjuju i ugled tvrtke Dr. Ing.hc F. Porsche AG. Htjeli to u tvrtki Dr. Ing.hc F. Porsche AG priznati ili ne, zahvaljujući neodgovornom menadžmentu, nedvojbeno su uključeni u cijeli slučaj te su se, svjesno ili nesvjesno, našli na samom vrhu po mom mišljneju kriminalnog poslovnog modela.
Obzirom da je dokazano da moj otac Ivan Kranjec nije bio prijavljen u zdravstveno osiguranje, što se smatra nezakonitim zapošljavanjem, te da je imao krivotvoren dokaz o osiguranju, tzv. A1 potvrdu, a pritom je od strane tvrtke Dr. Ing.hc F. Porsche AG imao izdanu ID karticu naslovljenu na njegovo ime, s punim pravom očekujem da će spomenuta ugledna tvrtka moj problem najozbiljnije shvatiti, i samim time, da će se distancirati od krajnje neodgovornih i kriminalnih pojedinaca čije je nezakonito djelovanje i dovelo do ove situacije.
Moj apel je ujedno i poziv upomoć, ali i prilika da tvrtka Dr. Ing.hc F. Porsche AG poboljša interne postupke podugovaranja poslova i da na taj način uspješno spriječi mogućnost ponavljanja ovakvih, ali i sličnih slučajeva. Uz sve navedeno, problem je i činjenica da poslodavac nakon očeve smrti nije vratio privatne stvari i dokumente mog oca, tako da je tijelo prevezen iz Njemačke u Hrvatsku bez dokumenata.
Osim toga, ne mogu pronaći niti očev mobitel, a znam da je primao pozive mog brata iz Hrvatske dok je primljen je u bolnicu SRH Klinikum Karlsbad-Langensteinbach GmbH. Iz UMM Mannheim bolnice, gdje je i preminuo, mi je putem e-maila javljeno da stvari mog oca ne mogu naći.
Najviše me pogađa činjenica što ni nakon 14 mjeseci još uvijek ne znam gdje i kako se moj otac zarazio (zdrav je otišao iz Hrvatske), kako je prešao granicu obzirom da su tada već bile na snazi epidemiološke mjere, da li je bio u 14-dnevnoj samoizolaciji, kojem liječniku su ga odvezli prije bolnice, zašto bolnica u koju je zaprimljen nije nadležnim institucijama prijavila sumnju na rad na crno, zašto konzulat nije s poslodavcem/bolnicom/nadležnim institucijama provjerio ili prokomentirao činjenicu da je tijelo u Hrvatsku vraćeno bez dokumenata te mnoga druga pitanja na koja još uvijek čekam odgovore – napisala je Ivana Kranjec.
Fenix-magazin/MD
Više na ovu temu: ŠTO SE POKUŠAVA ZATAŠKATI? Kćer 63-godišnjeg Hrvata koji je preminuo u Njemačkoj otkrila nešto zbog čega je pokrenuta istraga
OBITELJ TRAŽI ODGOVORE: Zataškavanje okolnosti smrti Hrvata od Covida-19 u Njemačkoj
