U okviru susreta Akademskog kruga, jedne od mnogobrojnih sekcija pastoralnog i kulturnog rada Hrvatske katoličke misije u Münchenu, voditelj Hrvatske katoličke župe München fra Petar Klapež ovog je tjedna u Münchenu održao predavanja Sinodalnom putu u Njemačkoj, temi koja zaokuplja veliku pozornost katoličkih vjernika ne samo u Njemačkoj već i u cijelom svijetu.
Tijekom svog izlaganja fa Patar Klapež se osvrnuo na pristaše i kritičare njemačkog Sinodalnog puta.
U njemačkoj katoličkoj javnosti se kao najveći kritičar nekih sinodalnih ideja prikazuje kardinal u miru, Gerhard Ludwig Müller i kardinal Rainer Maria Woelki, kölnski nadbiskup, dok se kao veliki pristaša prikazuje trenutni predsjednik Njemačke biskupske konferencije Georg Bätzing, biskup Limburga, koji Sinodalni put „ne vidi kao šetnju“, nego kao put istinske reforme Crkve, koja Crkvi doista treba.
Kao jedan vrlo zanimljiv detalj može se izdvojiti „stavljanje teza“ na pojedina ulazna vrata katoličkih crkava u Njemačke, na kojima su bili napisani njihovi zahtjevi. Mnoge je to podsjetilo na Lutherove teze, koje su prije 500 godina označile početak reformacije.
Predavanje fra Petra Klapeže pod nazivom Sinodalni put u Njemačkoj – Der Sinodale Weg objavljujemo u cijelosti:
U posljednje se vrijeme u katoličkim krugovima govori o jednoj novoj pojavi u samoj Crkvi, koja se ne tiče samo Njemačke katoličke Crkve u kojem se taj proces odvija, nego ima utjecaj i na stanje u cijeloj Crkvi. Radi se, naime, o Sinodalnome putu Katoličke crkve u Njemačkoj, o kojem se dosta piše. Iako je već o spomenutome „Putu“ ponešto poznato široj katoličkoj javnosti, čini nam se da se katkada o onomu što se smatra opće-poznatim ne znaju uvijek točni podatci ili se pak šire polovične, nedovoljno točne ili namjerno izokrenute informacije, koje dodatno opterećuju stavove pojedinaca, a u ovom slučaju i samo mišljenje nas katolika.
Čini nam se da se gotovo slično događa i sa Sinodalnim putem, o kojem zadnje vrijeme toliko govori u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj, da se katkada iz vida gubi pravo značenje i smisao spomenutoga procesa. Budući da ovdje u Njemačkoj ne žive samo katolici Nijemci, nego i mnogi stranci, koji pripadaju Katoličkoj crkvi, što se svakako odnosi i na veliku hrvatsku zajednicu, prisutnu u svim njemačkim biskupijama, potrebno je dodatno razjasniti o čemu se točno radi, kako bismo se bolje upoznali s fenomenom, ali i kako bi se možda razbile i nepotrebne predrasude, koje su katkada plod nedostatnoga znanja, ali i krivih tumačenja.
Radi svega ovoga posebno sam zahvalan Akademskom krugu naše župe što su predložili ovu temu za prvi svoj susret nakon dvogodišnje stanke u zajedničkom okružju koja se nije mogla redovito održavati radi korona virusa. Ovaj naš večerašnji susret htio bi posvijestiti svima nama u pet točaka i to:
1.Što znači riječ „sinodalni“? 2. Zašto se radi o Sinodalnome putu, a ne o sinodi? 3. Kad je u Njemačkoj započeo i do kada traje? 4. Što je dovelo do nastanka Puta? 5. Sinodalni hod u cijeloj Crkvi -Papa Franjo.
Što znači riječ „sinodalni“?
Poznato nam je da se iza svake riječi krije i njezino značenje. Kako bismo mogli razumjeti o čemu se radi u Sinodalnome putu, potrebno je zaustaviti se na riječi „sinoda“. Ta pohrvaćena grčka riječ u sebi sadrži dvije grčke riječi: syn (zajedno, skupa) i hodos (put, hod i sl.). Mogli bismo reći da u doslovnome smislu riječ „sinodalni“ znači upravo biti zajedno na putu, hodati zajedno, imati zajednički cilj.
U crkvenome se smislu riječju „sinoda“ uvijek misli na skup, sastanak, okupljanje, skupštinu i sl. U povijesti Crkve svi su se veći problemi rješavali zajedničkim sastancima biskupa i teologa, što se obično naziva koncilima (saborima), sinodama i sl.
Drugi vatikanski sabor otvorio je papa Ivan XXIII. 11. listopada 1962. godine, a zatvorio ga je sv. papa Pavao VI. 8. prosinca 1965. godine. Koncil je kulminirao u 16 dokumenata koje je objavio sv. papa Pavao VI., uključujući četiri središnje konstitucije:
Dei Verbum (dogmatska konstitucija o Božjoj objavi)
Lumen Gentium (dogmatska konstitucija o Crkvi)
Sacrosanctum Concilium (konstitucija o svetoj liturgiji)
Gaudium et Spes (pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenome svijetu)
„Braniti pravu tradiciju Crkve danas znači braniti Koncil. […] Moramo ostati vjerni današnjici Crkve, a ne jučerašnjici ili sutrašnjici. A ta današnjica Crkve su dokumenti Drugog vatikanskog sabora, bez oklijevanja koja ih krnje i bez nasumičnosti koja ih iskrivljuje.” (kardinal Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI. U miru)
Kardinal Francis George, začetnik pokreta Word on Fire, opisivao je Drugi vatikanski sabor kao misijski koncil. Njegova je svrha bila doktrinarnim definicijama pojasniti kako Crkva shvaća samu sebe i stvoriti platformu za novi evangelizacijski polet. Ta velika vizija ostala je gotovo nerealiziranom.
Ono što je bitno za život Crkve poslije Drugoga vatikanskoga sabora, svakako je nastanak Biskupske sinode, koja ima svoje redovite susrete s papom i pomaže mu u vodstvu Crkve. Poznato je i da svaka mjesna Crkva, može u određenom trenutku organizirati i biskupijsku sinodu, u kojoj se svi sudionici bave problemima, stanjem i izazovima, koji se tiču neke biskupije.
Kada se spominje sintagma „Sinodalni put“, time se misli nešto zajedničko, što njemački katolici čine zajedno sa svojim biskupima. Radi se o zajedničkom promišljanju, razmatranju i raspravljanju o temama, koji se njemačkim katolicima čine važnim.
Zašto se radi o Sinodalnome putu, a ne o sinodi?
Iz prethodno rečenoga jasno je da je Sinodalni put zajednički hod, zajednički skup, kojim se nastoji doći do nekih zaključaka, koji su bitni za budućnost Katoličke crkve u Njemačkoj. Prema tome, Sinodalni put nije sinoda, nego se radi o jednom pokušaju dijaloga unutar same Crkve. Radi se o procesu koji uključuje sve njemačke biskupije, i prema tome, ne može biti sinoda samo jedne biskupije. Sinodalnim putem se stvara ambijent susreta, međusobnoga slušanja i prostor za razgovor svih članova Crkve, počevši od vjernika laika pa sve do biskupa.
Sami sudionici cijeloga procesa su definirali Sinodalni put kao „strukturiranu raspravu u dogovorenom vremenskom razdoblju“, čime se stavio naglasak na točno određene teme, kojima se žele baviti, kao i na određeno vremensko razdoblje. Iz svega je jasno da rad Sinodalnoga puta nije definiran kanonskim pravom, kao što je kanonski uređeno održavanje sinode, nego se radi o pokušaju stvaranja novoga oblika komunikacije između klerika i laika; zapravo između predstavnika svih članova Crkve.
Osim toga, svaka sinoda po sebi zahtijeva potvrdu Svete Stolice, do koje se često dolazi nakon duže procedure, čime se i produžuje i vrijeme priprave, te se definira i izbor tema, prava i dužnosti sudionika kao i ishod djelovanja same sinode. Sve navedeno je u Sinodalnome putu definirano Statutom, koji ne mora biti odobren od strane Svete Stolice.
Kad je započeo i do kada traje?
Sinodalni put je započeo 1. prosinca 2019. godine, na Prvu nedjelju adventa. Tijekom misnoga slavlja u katedrali u Münchenu, ondašnji predsjednik Njemačke biskupske konferencije kardinal Reinhard Marx je zapalio svijeću kao simbol cijeloga Puta.
Sličnu su gestu učinili i drugi biskupi na misnim slavljima diljem Njemačke, a u tom simboličnom trenutku sudjelovali su i predstavnici Središnjega povjerenstva njemačkih katolika. Iako nije točno određeno koliko će rad Sinodalnoga puta trajati, predviđene su bile dvije godine.
Kako se cijeli svijet u međuvremenu našao u pandemiji koronavirusa, i rad je Sinodalnoga puta u mnogočemu otežan, tako da će, kao što već vidimo trajati duže od dvije godine. Osim toga, ni trajanje pojedinih etapa rada nije konačno određeno, tako da je trajanje rada ovoga procesa Katoličke crkve u Njemačkoj fleksibilno. Moglo bi se reći da su dvije činjenice produžile rad Sinodalnoga puta: pojava koronavirusa, kao izvanjski uvjet, jer su morali biti otkazani različiti susreti i događaji, i fleksibilnost u trajanju kao pokazatelj unutarnje logike samoga procesa. Budući da se tijekom Puta trebaju održati četiri Sinodalne skupštine, predviđa se da će kraj četvrte Skupštine biti u veljači ili ožujku 2023. godine.
Što je dovelo do nastanka Puta?
Iz prethodnoga odgovora je jasno da je Sinodalni put proces sui generis, jer nije „ovisan“ o kanonskome pravu i radi se o pokušaju stvaranja ozračja crkvenoga dijaloga. Zanimljivo je da je sličnih pokušaja u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj bilo i prije; i to u ne tako davnoj prošlosti. Od 2011. do 2015. godine se u Njemačkoj odvijao „proces razgovora“ (Gesprächsprozess), tijekom kojega su se njemački biskupi bavili pitanjima, kao što su izazovi s kojima se susreće Crkva i kako se bolje mogu primijeniti odredbe Drugoga vatikanskoga sabora glede uloge i mjesta laika u odnosu na hijerarhijsku Crkvu. Budući da se već tada stvorio prostor susreta, razgovora i razmjene stavova u Crkvi, odlučilo se o nekim pitanjima progovoriti otvorenije, sustavnije i preciznije.
Osim toga, kao jedan od velikih povoda za ovaj reformski korak Katoličke crkve u Njemačkoj, svakako je objavljivanje „MHG istraživanja“ (ime istraživanja je povezano s tri grada u kojima se nalaze instituti koji su proveli studiju: Mannheim, Heidelberg, Gießen), u kojem se istraživalo zlostavljanje maloljetnika u Katoličkoj crkvi u Njemačkoj od 1946. do 2014 god. Nije bio objavljen samo broj optuženih i osumnjičenih klerika, vjeroučitelja i zaposlenika Crkve, nego i odnos mjesne Crkve prema deliktima, što je izazvalo veliku raspravu u cijeloj Crkvi u Njemačkoj, ali je dovelo i do mnogih istupa iz Katoličke crkve.
Zbog ovoga, ali i zbog sveukupnoga stanja u Katoličkoj crkvi (zasigurno se može čuti da je jedan od glavnih razloga nastanka Puta izgubljeno povjerenje u Katoličku crkvu, ali i nezadovoljstvo mnogih vjernika stanjem u Crkvi), rodila se ideja zajedničkoga hoda cijele Crkve u razmišljanju o svim onim pitanjima, koja se sudionicima, ali i mnogim vjernicima, čine hitnima.
Prema tome, Sinodalni put nije rezultat samo želje nekih biskupa i pojedinih istaknutih katolika i poznatih teologa, nego ishod dugoga hoda Crkve, koja se odlučila ozbiljno pozabaviti vlastitom situacijom i detektirati vlastite probleme, koji, po njihovu mišljenju, zahtijevaju hitno rješavanje.
Papa Franjo
U listopadu 2018. je u Crkvi započeo sinodalni hod koji će dovesti do biskupske sinode 2023. godine
U listopadu 2018. godine papa Franjo je označio početak sinodalnoga hoda koji će trajati tri godine, a podijeljen je u tri dijela (dijecezanski, kontinentalni, univerzalni), obuhvaća savjetovanja i razlučivanja te će završiti sinodom koja će se održati u listopadu 2023. godine u Rimu
Jedan u slušanju drugih, i svi u slušanju Duha Svetoga. Kako bi sinodalnost, koju papa Franjo ističe od samoga početka papinstva, bila konkretna i vidljiva, sljedeća sinoda biskupā o temi „Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje“ neće se održati samo u Vatikanu, nego je ona obavezna i koja se već provodi u svakoj partikularnoj Crkvi na pet kontinenata. Cijeli ovaj trogodišnji program podijeljen je u tri dijela, a koji obuhvaća slušanje, razlučivanje i savjetovanje.
Laici, svećenici, misionari, Bogu posvećene osobe, biskupi i kardinali, prije raspravā, promišljanjā i razmatranjā o sinodalnosti na sinodi u listopadu 2023. godine u Vatikanu (koja je bila predviđena za listopad 2022.), najprije će jj osobno doživjeti; svatko u svojoj biskupiji, svatko u svojoj ulozi, sa svojim potrebama.
Sinodalni put, koji je Papa odobrio, najavljen je dokumentom tajništva Biskupske sinode, u kojemu se objašnjava način njegova ostvarenja. Cjeloviti sinodalni proces istinski će se ostvariti jedino ako u njega budu uključene partikularne Crkve – stoji u spomenutom dokumentu. Osim toga, bit će važno i sudjelovanje posredničkih tijela sinodalnosti, odnosno sinodā katoličkih istočnih Crkvi, vijećā i skupštinā Crkvi sui iuris, te biskupskih konferencija s njihovim nacionalnim, regionalnim i kontinentalnim izražajima.
To je prvi put, u povijesti te institucije koju je Pavao VI. tražio kao odgovor na želju saborskih otaca da se održi živim kolegijalno iskustvo Drugoga vatikanskoga sabora, da jedna sinoda započinje na decentraliziran način. U listopadu 2015. godine papa Franjo je, obilježavajući 50. godišnjicu te ustanove, izrazio želju za zajedničkim hodom laikā, pastirā i rimskoga biskupa, i to kroz „jačanje“ biskupske sinode i kroz „zdravu decentralizaciju“. Njegova želja sada postaje stvarnost.
Svečano otvorenje s Papom u Vatikanu
Prevladavajući svaku napast jednoličnosti, i težeći jedinstvu u pluralnosti. Već na otvaranje sinode papa Franjo je inaugurirao put za Vatikan kao i put za svaku biskupiju u tri dijela i to:
dijecezanski, kontinentalni i univerzalni – koji omogućuju stvarno slušanje Božjega naroda te istodobno uključuju sve biskupe na različitim razinama crkvenoga života.
Dijecezanski dio
Na isti su način, trenutkom susreta odnosno razmišljanja, molitvom i euharistijskim slavljem, partikularne Crkve započele svoj hod u nedjelju, 17. 10. 2018., pod predsjedanjem dijecezanskoga biskupa. Cilj je tog dijela savjetovanje s Božjim narodom, kako bi se sinodalni proces ostvario slušajući sve krštene – stoji u dokumentu. Da bi se olakšalo sudjelovanje sviju, tajništvo Sinode biskupā poslalo je pripremni tekst popraćen upitnikom i priručnikom (vademekumom) s prijedlozima za provođenje savjetovanja. Isti je tekst bio poslan dikasterijima u Kuriji, unijama viših redovničkih poglavarā i poglavaricā, unijama ili savezima Bogu posvećenoga života, međunarodnim laičkim pokretima, sveučilištima ili teološkim fakultetima.
Dijecezansko će razlučivanje svoj vrhunac imati u „pred-sinodalnom sastanku“, na završetku savjetovanja. Prilozi će biti poslani vlastitoj biskupskoj konferenciji do dana koji će ona odrediti. Tada će biskupi na zasjedanju otvoriti razdoblje razlučivanja kako bi poslušali ono što je Duh potaknuo u crkvama koje su im povjerene, te napraviti sažetak prilogā, koji će poslati tajništvu Sinode biskupa. Kada skupi materijale i od drugih institucija, ustanova i pokreta, Generalno će tajništvo Sinode biskupā sastaviti prvi Instrumentum Laboris, koji će poslužiti kao radni okvir za sudionike skupa u Vatikanu, i koji je objavljen u rujnu 2022. godine, te poslan partikularnim Crkvama.
Kontinentalni dio
Od rujna 2022. započeo je drugi dio sinodalnoga hoda, onaj ‘kontinentalni’, koji je na programu do ožujka 2023. godine. Njegova je svrha dijalog na kontinentalnoj razini o tekstu Instrumentum laboris, te razlučivanje u svjetlu specifičnih kulturnih posebnosti svakog kontinenta – objašnjeno je u dokumentu tajništva Sinode biskupā. Na kontinentalnim će skupštinama biti sastavljen konačni dokument koji će u ožujku 2023. godine biti poslan tajništvu Sinode, koje će nastaviti s izradom drugog Instrumentum laboris, čije je objavljivanje predviđeno u lipnju 2023. godine.
Univerzalni dio
Taj dugi put, kojemu je cilj oblikovanje ostvarivanja kolegijalnosti u okviru ostvarivanja sinodalnosti, svoj će vrhunac imati u listopadu 2023. godine, održavanjem sinode u Vatikanu, u skladu s postupcima utvrđenim u konstituciji pape Franje ‘Episcopalis Communio’, iz 2018. godine.
Pristaše i kritičari
Kao što je i svaki proces, tako je i Sinodalni put, obilježen ne samo zajedničkim zaključcima, nego i mnogim prijeporima. U njemačkoj katoličkoj javnosti se kao najveći kritičar nekih sinodalnih ideja prikazuje kardinal u miru, Gerhard Ludwig Müller i kardinal Rainer Maria Woelki, Köllnski nadbiskup.
Dok se kao veliki pristaša prikazuje trenutni predsjednik Njemačke biskupske konferencije Georg Bätzing, biskup Limburga, koji Sinodalni put „ne vidi kao šetnju“, nego kao put istinske reforme Crkve, koja Crkvi doista treba.
Što se tiče pristaša i kritičara cijeloga Puta, posebno su se razlike mogle vidjeti u događajima, koji su neizravno povezani sa sinodalnim procesom. U cijeloj je Njemačkoj poznat pokret Maria 2.0, u kojem se svi članovi zalažu za jednakopravnost žene u svim stukturama Crkve, a čije je djelovanje bilo obilježeno različitim protestima u raznim dijelovima Njemačke.
Kao jedan vrlo zanimljiv detalj može se izdvojiti „stavljanje teza“ na pojedina ulazna vrata katoličkih crkava u Njemačke, na kojima su bili napisani njihovi zahtjevi. Mnoge je to podsjetilo na Lutherove teze, koje su prije 500 godina označile početak reformacije.
Osim toga, velika je polemika izazvana time što su na mnogim njemačkim crkavama i crkvenim ustanovama bile stavljene „zastave duginih boja“, kojima se dala podrška svim ljudima koji žive u istospolnom partnerstvu, s naglaskom da su potpuno prihvaćeni u Katolikoj crkvi pod geslom „Ljubav nije grijeh“. Slični događaji su samo dodatno zaoštrili stanje u njemačkim katoličkim zajednicama i još više produbili neslaganja i razmimoilaženja u odnosu na katolički nauk.
Pokušaj nove reformacije ili istinska potreba Crkve?
Ako se u obzir uzmu svi zahtjevi Sinodalnoga puta, lako bi se moglo cijeli sinodalni proces ad hoc odbaciti i proglasiti antikatoličkim. Međutim, prateći stanje Katoličke crkve u Njemačkoj, valjalo bi primijetiti i ono pozitivno što se u njoj događa. Prije svega, valja istaknuti otvoren razgovor o svim temama, s kojima se Crkva susreće. Mnoge su teme odavno prisutne u cijelom društvu, kojima se Crkva tek sada otvoreno bavi. Osim toga, očita je otvorenost crkvenih struktura svim članovima Božjega naroda u traženju odgovora, čime se pokazuje zajednička želja za promjenama. Kao još jedan pozitivan element može se istaknuti i svijest o vlastitom stanju, koje se ne može smatrati dobrim.
Mnoge teme o kojima se u Crkvi u Njemačkoj govori otvoreno, počevši od transparetnoga financijskoga poslovanja do jasne borbe protiv slučajeva seksualnoga zlostavljanja maloljetnika, u mnogim su dijelovima Katoličke crkve teme o kojima se ne razgovora, a sigurno će u budućnosti postati problemi s kojima će se trebati suočiti i koji će se morati rješavati. Važno je također istaknuti da svi zaključci Sinodalnoga puta, koji će biti doneseni dvotrećinskom većinom na Sinodalnim skupštinama, sami po sebi nemaju pravni učinak, do onoga trenutka do kojega neki zaključak bude odobren u pojedinoj biskupiji ili na razini Njemačke biskupske konferencije.
Međutim, ono što predstavlja veliki izazov cijelom Sinodalnome putu svakako je očuvanje jedinstva s Rimom, kao i ustrajanje na katoličkom nauku.
Postavlja se pitanje, koliko je moguće provesti reformu, ako se Crkva reformira samo ljudskim idejama, planovima i trenutačnim potrebama čovjeka? Iako je glavni cilj Sinodalnoga puta „obnova Crkve“, pitanje je može li se Crkva obnoviti ako ne traži, kako Papa piše u svome Pismu, „snagu odozgor“, ako ne čezne za istinskim Obnoviteljem, Duhom Božjim?
Uz to, je li moguće očekivati obnovu Crkve, ako se Crkva u sebi dijeli oko sržnih stvari svoga nauka, kao što je primjerice bračni i spolni moral i sl.? Iako ostaju još mnogobrojna pitanja, treba se nadati da će i ova suvremena pojava u katoličkome svijetu biti poticaj za istinsku obnovu na „katoličkim tračnicama“, ali i da će pomoći cijeloj Crkvi u osluškivanju Duha Božjega, koji je njezin unutarnji pokretač i obnovitelj.
Fenix-magazin/SIM/Obradio Ivan Matić
