Junge Freiheit, jedan od vodećih konzervativnih tjednika u Njemačkoj, s više od 2,5 milijuna mjesečnih posjeta, objavio je komentar o koncertu Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu, kojeg prenosimo u cijelosti:
“*Zašto Hrvati vole Thompsona*
Za neke je ekstremist desnice, za druge hrvatski domoljub: sada pola milijuna ljudi dolazi na koncert Marka „Thompsona“ Perkovića u Zagreb. Politička poruka koja nadilazi granice njegove domovine.
Komentar Filipa Gašpara
Na medijskoj karti Europe, Hrvatska je rijetko više od fusnote. No večeras se pogledi okreću prema jugu – ne zbog krize, već zbog koncerta. Marko Perković, poznatiji pod ratnim imenom Thompson, nastupa u glavnom gradu Hrvatske pred više od pola milijuna ljudi. Ono što se odvija na zagrebačkom hipodromu više je od glazbenog spektakla. To je kulturno očitovanje. I civilizacijski uskličnik.
Oko 500.000 ljudi – organizirano, mirno, snažno izražajno. Za zapadne novinare razlog za hiperventilaciju, za hrvatske domoljube trenutak ponosa. Već unaprijed je bilo jasno: ovaj koncert neće biti običan. Riječ je o najvećem pojedinačnom koncertu s naplatom ulaznica u Europi – a možda i u svijetu.
Thompson nije desničarski zavodnik
To što je upravo pjevač taj koji okuplja mase, nije slučajno. A da se radi upravo o ovom pjevaču, još manje. Marko Perković je projekcijska površina – ovisno o perspektivi: heroj ili omražena figura. Njegova biografija neraskidivo je povezana s Domovinskim ratom 1990-ih. Kao mladi dragovoljac borio se na prvoj crti s mitraljezom Thompson. Ime oružja postalo je ratnim imenom, ratno ime pozornicom, puška gitarom, a pjesma o maršu manifestom. Da se zapadni mediji iznova spotiču o Thompsona, ne čudi – jer se on teško uklapa u obrazac postnacionalne pop-kulture.
Kritike nisu novost. Perkovića se opetovano optužuje da koketira sa simbolima iz vremena ustaškog režima. Zapravo se pjevač više puta javno, jasno i izričito distancirao od fašističke ideologije. Njegovi tekstovi ne bave se 1940-ima, nego 1990-ima – ne kolaboracijom, već opstankom. Ipak, etiketa ostaje. Djelomično i zato što se na koncertima znaju pojaviti pojedinci s povijesnim parolama poput „Za dom spremni“. Upravo ta napetost između kulture sjećanja i kontrole mišljenja, koja se u Hrvatskoj javno raspravlja, možda djeluje zbunjujuće iz njemačke perspektive – no ona je znak vitalne demokracije.
Recepcija koncerta odvija se predvidljivo binarno: dok se u njemačkom medijskom prostoru automatski koristi izraz „nacionalist“, mnogi Hrvati jednostavno kažu „domoljub“. Razlika koja se u njemačkim redakcijama sve više briše. No Thompson nije desničarski zavodnik. On je umjetnik čije se djelo kreće između patosa i provokacije – svjesno, promišljeno, ali ne i cinično. I čija publika nipošto nije sastavljena samo od nostalgičara.
Für die einen ein Rechtsextremist, für die anderen ein kroatischer Patriot: Nun kommt eine halbe Milion Menschen zum Konzert von Marko „Thompson“ Perković nach Zagreb. Ein politisches Signal weit über seine Heimat hinaus. Ein Kommentar von Filip Gašpar.https://t.co/bWwTFsCkif
— JUNGE FREIHEIT (@Junge_Freiheit) July 5, 2025
Za Hrvate su nacionalni simboli življeni identitet
Ljudi koji dolaze u Zagreb iz cijele zemlje i dijaspore – iz Njemačke, Austrije, Švicarske, Skandinavije – ne dolaze samo zbog glazbe. Oni dolaze zbog iskustva koje se u Europi rijetko može kolektivno doživjeti: nacionalna identifikacija, bez potrebe za opravdavanjem. U doba kulturne dekonstrukcije, to djeluje kao anakronizam – ili kao čin oslobođenja.
Jer dok njemački kulturni birokrati troše čitave proračune na „projekte dekolonizacije“, a pokrajinski čelnici svoju himnu pjevaju mrmljajući, mnogi Hrvati ne doživljavaju nacionalne simbole kao teret, već kao vezu. Crveno-bijelo-plave zastave, zborsko pjevanje, domoljubne pjesme – to nije „reakcionarno“, već životni identitet. A taj identitet nije protiv drugih, nego za nešto: za domovinu, jezik, povijest – i vjeru.
U Njemačkoj bi ovakav koncert bio nezamisliv
Na ovom koncertu ne može se zanemariti ni religijska dimenzija. Thompsonove pjesme prožete su kršćanskom simbolikom: križem, Gospom, svecima. Za mnoge na Zapadu to je kulturno minsko polje – za mnoge Hrvate, pak, poznat i blizak ton. Da se u Europi religija i nacija ponovno približavaju, tamo nije svetogrđe – već samorazumljivost.
To što se to u medijima ocjenjuje kao prijetnja, više govori o tumačkoj poziciji komentatora nego o samom događaju. Glazbeno, Thompson kombinira elemente hard rocka, metala i folklora. Refreni su mu pamtljivi, aranžmani jednostavni, a učinak – osobito uživo – izravan. Ono što njegovi kritičari nazivaju populističkom emocionalizacijom, njegovi slušatelji doživljavaju kao autentičnost. Upravo ta mješavina melodije, sjećanja i zajedništva čini Thompsonovu glazbu toliko snažnom. I objašnjava zašto su mnoge njegove pjesme već postale dio kulturnog pamćenja naroda.
U Njemačkoj bi ovakav koncert – s otvorenim nacionalnim nabojem, kršćanskom simbolikom i povijesnim referencama – bio nezamisliv. Bilo bi prijava, kampanja, bdijenja. To što je u Hrvatskoj stvarnost, jasno pokazuje koliko je duboka normativna pukotina između zapadne i srednje Europe. U Zagrebu se ne slavi prošlost, već osjećaj sadašnjosti koji je Zapad zaboravio: pripadnost bez krivnje. Thompsonov koncert nije politička demonstracija. Ipak, to je politički događaj – jer pokazuje da Europa nije samo njezin zapadni dio. Da sjećanje ne mora biti samo muzej, već i gradski trg. I da se zemlja može voljeti – bez isprike nakon svakog refrena.”
Fenix-magazin/IK/Filip Gašpar
