Sigurno ste čuli neke roditelje kako svojem djetetu kažu: “Ako odmah ne dođeš ovamo, odlazim bez tebe”. Ili: “Ako ne prestaneš udarati po stražnjem dijelu sjedala, izbacit ću te iz auta”. Jeste li i vi nekada rekli nešto slično vlastitom djetetu?
Takve prijetnje nisu nikada dobra zamisao, smatra njemački online savjetnik za pitanja o odgoju djece, Ulric Ritzer-Sachs, dodajući da se roditelji koji ih postavljaju samo zavaravaju da su one učinkovite.
On kaže da je puno klišeja koji se temelje na zastarjelim ili pogrešnim pretpostavkama o tome kako djeca funkcioniraju.
Ne možete kazniti dijete baš svaki put kada se ne ponaša onako kako ste vi zamislili. Prijetnje i ucjene koje se ne ponavljaju često, i više su iznimka nego pravilo vjerojatno neće imati velik utjecaj na djetetov razvoj i njegovo poimanje realnosti i života, no ako se cijeli odgoj temelji na takvim metodama, velika je vjerojatnost da će one ostaviti traga.
Zaprijetite li kaznom, morate je brzo provesti i to se mora jasno odnositi na točno određeno (ne)djelo.
Prijetnjom da ćete dijete izbaciti iz automobila samo plašite dijete. Ona nema učinka, kaže Ritzer-Sachs. Prijetnje nisu oblik discipline i najčešće ne nude nikakav uvid u to zbog čega je djetetovo ponašanje loše. Ne daju djetetu bolji način ponašanja i nisu povezane s vrijednostima. Češće se koriste kao način kažnjavanja djeteta ili ga čine uplašenim, u nadi da će se ponašanje promijeniti.
Ritzer-Sachs upozorava da će vam u jednom trenutku ponestati sve drastičnijih prijetnja ili će one prestati biti učinkovite. Kako biste reagirali kad bi vam dijete na prijetnju odgovorilo: “Ok, učini to!”
Ako djetetu prijetimo nečim što ne možemo izvršiti, to je kao da “pucamo u prazno” i ništa nismo postigli. S vremenom, dijete će nam prestati vjerovati i buduće prijetnje kaznom neće biti učinkovite.
Ako prijetnja nije bila učinkovita, dijete treba kazniti u skladu s izrečenom prijetnjom. Sigurno je da ga nećete izbaciti iz automobila. Jako je važno biti dosljedan kod provođenja kazne, što znači da nećemo naknadno pregovarati oko duljine kazne, “pomilovanja” itd.
Po njegovu mišljenju, pribjegavanje scenariju “ako-tada”, učinkovito je kada mu je cilj podučiti dijete nekom pravilu, ograničenju ili normi, primjerice, kada treba postaviti jasna pravila o upotrebi mobilnog telefona.
Taj se scenarij može primijeniti i da bi se ukazalo na nepoželjne posljedice nedoličnog ponašanja: Primjerice: “Ako ne napraviš domaću zadaću, imat ćeš problema kad dođeš na nastavu.”
I još jedna važna napomena – nikada dijete ne smijemo kažnjavati na način da ga onemogućimo u zadovoljenju osnovne potrebe, poput “danas za tebe nema večere”.
Fenix-magazin/MD/Hina
