U velikom prilogu, kojeg je s nadnaslovom „Prekretnica balkanskih ratova“ i naslovom „Početak kraja Velike Srbije“ objavio njemački časopis Cicero – magazin za političku kulturu, poznati njemački autor Alexander Rhotert piše o događajima koji su prethodili “Daytonskom sporazumu” iz studenog 1995. godine.
-Taj sporazum ne bi bio moguć bez događaja početkom kolovoza iste godine: operacije “Oluja” kojom je oslobođena Hrvatska, piše autor Rhotert, politolog koji se od 1991. godine bavi istraživanjem područja bivše Jugoslavije i koji je 20 godina radio za UN, NATO, OESS, OHR i EU te kao potpukovnik i savjetnik za međukulturalne misije u Bundestagu (njemačkim oružanim snagama) radio je na Kosovu i u Bosni i Hercegovini.
Karadžić najavio smjenu Mladića
Autor Rhotert piše u magazinu Cicero, čije pisanje na hrvatskom jeziku prenosi Fenix-magazin iz Frankfurta, kako je 4. kolovoza 1995. vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić najavio smjenu svog vojnog zapovjednika, generala Ratka Mladića.
-Mladić je bio u istočnoj Bosni od kraja lipnja, točnije u blizini bošnjačkih enklava Srebrenice i Žepe – “sigurnih zona” Ujedinjenih naroda (UN). Na terenu je koordinirao osvajanje tih gradova i kasniji prvi genocid u Europi nakon nacističkog holokausta, piše Rhotert i nastavlja:
Dana 11. srpnja, Mladić je na srpskoj televiziji u središtu Srebrenice objavio da namjerava ponuditi grad kao dar srpskom narodu i konačno se “osvetiti Turcima”, kako je prezrivo nazivao svoje bošnjačke protivnike. Ali zašto je ovaj srpski vojnik – u očima ekstremnih Srba, najpopularniji i naizgled najuspješniji – iznenada pao u nemilost svog političkog vođe? Nije li “konačno”, nakon više od tri godine beskrajnog traga krvi kroz Bosnu, učinio istočni dio zemlje “slobodnim od Bosne”?
Operacija “Ljeto ’95”
Padom Srebrenice i Žepe, posljednjih 60.000 Bošnjaka koji su još živjeli na granici sa Srbijom doista je protjerano, deportirano ili ubijeno. Upravo je to bio strateški cilj Beograda. Mladić je, u svojoj krvožednosti, vjerojatno zanemario događaje na zapadu. Odande su dolazile svakakve “vijesti” – poput sve većeg zamaha ofenzive redovne Hrvatske vojske (HV) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), oružanog krila Hrvata u Bosni.
Iz grada Livna, smještenog u zaleđu samo 50 kilometara zračne linije od dalmatinske regionalne prijestolnice Splita – kojeg milijuni Nijemaca poznaju s odmora – HV i HVO napredovali su prema sjeverozapadu i, u roku od samo četiri dana, između 25. i 29. srpnja, oslobodili strateški važne gradove Glamoč i Bosansko Grahovo, kao i 1.600 četvornih kilometara zemlje, u operaciji “Ljeto 95” (Ljeto 95).
Vojnu operaciju je vodio hrvatski general Ante Gotovina. Karadžić je bio bijesan i optužio je Mladića da je predugo zauzimao Žepu i da je tamo vezao previše resursa. Ignorirao je “hrvatsku prijetnju” i stoga je bio odgovoran za gubitak oba grada. Zapravo, “Ljeto 95” bila je prva operacija od početka rata u kojoj su postignuti zaista značajni teritorijalni dobici protiv srpskih okupatora. Mladićeva pobjeda u Žepi bila je Pirova pobjeda, koja će ujedno biti i posljednje srpsko osvajanje u bosanskom ratu.
Ofenziva “Ljeto ’95” smanjila je pritisak na opkoljenu enklavu i UN-ovu “zaštitnu zonu” Bihać dalje na zapadu. Također je spasila živote mnogih Bošnjaka u zauzetoj UN-ovoj “zaštitnoj zoni” Žepa, jer su tijekom njezina pada srpske jedinice odande povučene i premještene u zapadnu Bosnu. Navodno “legendarni” srpski vrhovni zapovjednik, koji je uživao u snimanju i fotografiranju iza prvih crta bojišnice – uključujući i CNN – doslovno je prespavao sva ta vojna događanja, ugrožavajući tako strateški cilj Srbije o uspostavljanju Velike Srbije.
Ciljevi Beograda u Hrvatskoj
Od 1989. godine, na ruševinama jugoslavenske Federacije, srbijanski predsjednik Slobodan Milošević planirao je ujedinjenje svih područja zemlje naseljenih Srbima. To je trebalo uključivati jednu trećinu Hrvatske i najmanje dvije trećine Bosne. I upravo su te teritorijalne ciljeve Mladić pokušavao provesti za Miloševića od 1991. – prvo u Hrvatskoj, a od ljeta 1992. i u Bosni.
Počevši od ožujka 1991., jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA) pod srpskom kontrolom, zajedno sa specijalnim jedinicama srbijanskog Ministarstva unutarnjih poslova i lokalnim srpskim paravojnim snagama, osvojile su trećinu Hrvatske i preimenovale te teritorije u “Republika Srpska Krajina” (“RSK”). Ta su područja obuhvaćala Krajinu, zapadnu i istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem.
Hrvatsko stanovništvo tih područja sustavno je protjerivano, a nekoliko tisuća hrvatskih civila je ubijeno. Samo u istočnoslavonskom gradu Vukovaru, koji je “spržilo” srpsko topništvo, tijekom tromjesečne opsade život je izgubilo oko 3.000 Hrvata. Nakon zauzimanja grada, srpske snage evakuirale su gradsku bolnicu i odvele gotovo 300 pacijenata i osoblje na svinjogojsku farmu izvan grada. Tamo su zatvorenici mučeni, pogubljeni i pokopani u masovnoj grobnici.
Utočište u Njemačkoj
Svatko tko još uvijek tvrdi da nitko nije mogao predvidjeti što će Srbi učiniti zatvorenicima Srebrenice trebao bi pogledati slučaj Vukovara. Branitelji obalnog grada Dubrovnika – “bisera” Jadrana – koji je također bio opkoljen u isto vrijeme, uspjeli su samostalno probiti srpsku opsadu i potisnuti agresore. Ipak, Dubrovnik je više puta žestoko granatiran tijekom rata, a posljednji put u kolovozu 1995. Od gotovo 200.000 hrvatskih izbjeglica, oko 150.000 pronašlo je utočište u Njemačkoj 1991. godine.
Zaštitne snage Ujedinjenih naroda (UNPROFOR) sa sjedištem u Sarajevu bile su stacionirane u RSK početkom 1992. godine kako bi nadzirale primirje. Osim nekih ograničenih vojnih akcija Zagreba i povremenog granatiranja hrvatskih gradova od strane vojske RSK, primirje je trajalo do kraja travnja 1995.
Nakon što je RSK odbacila mirovni plan Z-4, koji bi im jamčio široku autonomiju u Hrvatskoj, hrvatske snage napale su 1. svibnja zapadnu Slavoniju pod srpskom okupacijom i oslobodile je u roku od 36 sati.
Generalna proba za Oluju
Operacija “Bljesak” (Blitz) smatra se generalnom probom za kasniju operaciju “Oluja” (Oluja). Kao odgovor na “Blitz”, vođa hrvatskih Srba Milan Martić naredio je raketne napade na Zagreb, ubivši pet civila i ranivši desetke. Za ovaj i druge zločine dobio je jednu od najdužih zatvorskih kazni od strane Međunarodnog suda za ratne zločine UN-a.
Spas za Bihać: “Deklaracija o podjeli” U svom rasnom ludilu i trijumfu nad osvajanjima i genocidom nad 8.500 Bošnjaka na istoku, Mladić je potpuno ignorirao ono što su predsjednici Bosne i Hrvatske, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman, dogovorili posredovanjem turskog predsjednika Sulejmana Demirela: “Deklaracija o podjeli”, nazvana po dalmatinskom gradu, legalizirala je raspoređivanje jedinica Hrvatske vojske u Bosni i pozvala ih, posebno, da doprinesu spašavanju opkoljene UN-ove “sigurne zone” Bihaća u zapadnoj Bosni. Demirel, koji je održavao izvrsne odnose s Tuđmanom i Izetbegovićem, posjetio ih je nakon pada Srebrenice i inicirao “Deklaraciju o podjeli”.
Nametnuti embargo naštetio Hrvatskoj
Ovaj sporazum bio je od velike važnosti za nacionalnu sigurnost Zagreba; Za Sarajevo je to bilo gotovo pitanje preživljavanja, jer bi pad Bihaća oslobodio znatne srpske vojne kapacitete, koji bi se tada mogli upotrijebiti protiv bosanske vlade. Srpska vojska bila je kronično iscrpljena – i na okupiranim teritorijima Hrvatske i Bosne. Posebno je nedostajalo pješačkih jedinica, što se moglo nadoknaditi samo ogromnom nadmoći topništva i tenkova. To je bilo sve do uključivanja Hrvatske vojske.
Za usporedbu: Vojska Karadžićovih Srba, koja je u srpnju 1995. okupirala oko 70 posto Bosne, imala je otprilike 80.000 vojnika, dok su bosanske vladine trupe imale na raspolaganju preko 200.000 vojnika – iako su često bili slabo naoružani. Razlog tome bio je embargo na oružje koji je Vijeće sigurnosti UN-a u rujnu 1991. nametnulo svim šest konstitutivnih republika Jugoslavije, što je ozbiljno oštetilo hrvatske i bosanske žrtve agresije i bila je sreća za srpsku stranu, jer je kontrolirala većinu jugoslavenskog vojno-industrijskog kompleksa i njezine Narodne armije.
U to vrijeme, ovo je bila treća najveća vojna sila u Europi. Beograd je mogao – i još uvijek može – samostalno proizvoditi svu vojnu opremu, od patrona i granata do borbenih tenkova, topništva i zrakoplova, pa čak i izvoziti velike količine.
Velika Srbija bila je nadohvat ruke
Osim toga, postojala je opasnost od još jednog srbijanskog genocida nad gotovo 200.000 stanovnika. Za Hrvatsku bi pad Bihaća vjerojatno onemogućio oslobođenje Krajine, jer bi se za srpsku stranu okupirana područja zapadne Bosne spojila s Krajinom. Rezultat bi bio teritorijalno kompaktan velikosrpski entitet, koji bi se protezao južno od Zagreba, preko Bihaća do dalmatinske obale u blizini Zadra.
A ti bi teritoriji bili povezani s Beogradom preko Banje Luke i Posavskog koridora kod Brčkog. Noćna mora za Hrvatsku, koja bi onemogućila njezino članstvo u NATO-u i EU te trajno podijelila zemlju.
Usput, vojni savez između Armije BiH (ARBIH) i HVO-a čvrsto se držao u Bihaću čak i tijekom “rata u ratu” – između Bošnjaka i Hrvata – koji je bjesnio u središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini od travnja 1993. do veljače 1994. Ogroman američki pritisak na Hrvatsku okončao je ovaj rat u ožujku 1994. Washingtonskim sporazumom.
Osvajanje Glamoča i B. Grahova
Osvajanje Bosanskog Grahova i Glamoča nije bilo samo ključno za napredovanje prema Bihaću. Najvažnija cesta koja povezuje Banju Luku, uporište bosanskih Srba u zapadnoj Bosni, i “glavni grad” Krajine, Knin, također je prolazila kroz Bosansko Grahovo. Tako je do 29. srpnja Knin bio uglavnom odsječen od svog zaleđa. Hrvatske oružane snage sada su počele okupljati jake jedinice oko Krajine.
U rano jutro 4. kolovoza 1995. hrvatsko topništvo počelo je granatirati srpske ciljeve u Krajini; tenkovi i pješaštvo napredovali su istog dana. Do 7. kolovoza, srpski teroristički režim “RSK” se srušio. Činjenica da je 200.000 Srba pobjeglo, a nekoliko stotina, uglavnom starijih stanovnika koji su ostali, ubijeno je tragedija koja se uvelike može pripisati Miloševiću. On i njegov unutarnji krug iskorištavali su Srbe koji su ovdje živjeli stoljećima za svoje cinične ciljeve. Tri hrvatska generala optužena su za ratne zločine u vezi s “Olujom” od strane Suda UN-a za ratne zločine, ali su na kraju oslobođeni – među njima i general Gotovina.
Uključivanje SAD-a
SAD su od početka 1994. preuzele aktivniju ulogu u okončanju ratova. Cilj je bio uspostaviti ravnotežu snaga kako bi se Beograd prisilio za pregovarački stol. Za slabljenje srbijanske hegemonije bilo je ključno oživljavanje bosansko-hrvatskog vojnog saveza. Washington je tada počeo obučavati hrvatsku vojsku prema NATO standardima i doktrini uz pomoć umirovljenih američkih časnika iz tvrtke MPRI.
Od jeseni 1994. pa nadalje, SAD više nije provodio spomenuti UN-ov embargo na oružje. To je omogućilo muslimanskim državama poput Malezije i Irana da istovare pješačko oružje brodovima u hrvatskim lukama. Od 30 do 50 posto tog oružja išlo je Hrvatskoj vojsci, a ostatak Armije BiH. Tako se plima polako okrenula na bojnom polju. Prva pobjeda hrvatsko-bošnjačkog saveza bilo je zauzimanje strateški važnog Kupreškog prijevoja u studenom 1994. Nakon toga su uslijedili Zapadna Slavonija, Bosansko Grahovo i Glamoč.
Nakon oslobođenja Krajine i UN-ove “sigurne zone” Bihaća početkom kolovoza 1995., ARBIH, HV i HVO pokrenuli su svoju prvu veliku zajedničku operaciju u zapadnoj Bosni, usmjerenu prema srpskom uporištu Banja Luci, piše njemački autor navodeći kako je Washington tada inzistirao na zaustavljanju hrvatsko-bošnjačke ofenzive, što su potonje učinile vrlo nevoljko – imajući zamah na svojoj strani prvi put u tri i pol godine rata. Hrvatski tenkovi zaustavili su se samo 20 kilometara od Banja Luke. Općina Prijedor, gdje su Karadžićevi Srbi 1992. održavali zloglasnu mrežu koncentracijskih logora za Bošnjake i Hrvate, također više nije smjela biti oslobođena. U roku od nekoliko tjedana, deseci tisuća Hrvata i Bošnjaka mučeni su i izgladnjeli u koncentracijskim logorima Omarska, Trnopolje, Manjača i Keraterm, a tisuće drugih su ubijene.
Primirje je dogovoreno u listopadu, a zatim su uslijedili Daytonski mirovni pregovori u Ohiju u studenom. Nakon tri tjedna maratonskih pregovora, okvirni sporazum za mir u BiH, općepoznat kao “Dayton”, dogovoren je i potpisan u Parizu sredinom prosinca 1995. Kao što pokazuju primjeri ratova u Hrvatskoj i BiH, diplomacija može biti uspješna samo uz vojnu podršku. Mir bez (vojne) snage je iluzija. To ostaje istina i 30 godina kasnije – bilo da se radi o Balkanu, Ukrajini ili za Europsku uniju, napisao je Alexander Rhotert za časopis Cicero.
Fenix-magazin/SIM/Cicero
