Roditeljska briga prema djeci nema granica, kao ni strah od onog lošeg što bi im se moglo dogoditi.
Oduvijek je bilo tako, što je posve prirodno. No, ponekad se čini kako roditeljima nikad nije bilo teže no što je danas.
Pa, usudila bih se misliti kako je čak i teže nego prije tri, četiri desetljeća, kad su roditelji svoju djecu slali u tuđinu, pritom znajući da samo dragi Bog zna kad će ih opet vidjeti i čuti.
Nije bilo mobitela, video poziva, pisma su stizala mjesecima, neizvjesnost je kopkala svako majčino srce jer joj je dijete otišlo tko zna kamo u tuđinu, nekoj tetki, stricu, rođaku… nekome svome u „bijeli svijet“ po svoju bolju budućnost.
No, kad tad to bi se dijete javilo, pismo bi stiglo, ili makar vijest poslana po nekome. To je dijete, ma koliko imalo godina, a često su to bila djeca od 14 godina pa nadalje, bilo svjesno brige i straha koja je njegovim odlaskom ušla u roditeljski dom.
Roditelji djecu traže i preko društvenih mreža
Danas, pored svih mogućnosti i tehnologije kojom su „opremljeni“, mnoga djeca i mladi kao da ne osjećaju potrebu javiti se, umiriti porukom ili pozivom svoje roditelje. Sudeći prema vijestima u medijima, mnogima nije problem otići od kuće i ne javiti se danima. Nema dana da mediji ne izvijeste o nekoj mladoj osobi koja se udaljila od kuće, a roditelji pretpostavljaju da je negdje otišla, jer roditelji poznaju svoje dijete.
U Njemačkoj je čak pokrenuta Facebook grupa u kojoj roditelji dijele informacije o nestalim osobama, uz policiju pokušavaju preko društvenih mreža doći do svoje djece, svjesni da su društvene mreže „jače“ i od policije kad se radi o mladim ljudima. Nažalost, ima i nestale djece i mladih koji su oteti, ubijeni, kojima se nešto loše dogodilo, ali velik je postotak i onih koji sami odluče otići i ne javiti se.
Roditelji iz straha ne pitaju za razloge
Nedavno se to dogodilo jednom ocu u Ulmu. S 20-godišnjim sinom je iz Hrvatske došao u Njemačku. Zajedno su nekoliko dana radili u Ulmu, a jedne nedjelje, u rano jutro, sin je izišao iz stana i nije se vratio.
Otac je alarmirao policiju, pomoć je tražio preko društvenih mreža… Bojao se jer mu sin nije imao dovoljno novca, nije znao njemački jezik, strahovao je da se negdje izgubio i ne zna se vratiti. – Baterija mobitela mu se ispraznila, ne može se javiti – rekao je otac.
Nije ni pomislio da mu se sin ne bi javio. No, nije se javio. Otišao je majci u Srbiju i tek kad je tamo stigao, otac je od drugih doznao gdje mu je sin. I kad se sin odlučio vratiti ocu, otac je to doznao od drugih. Nije se usudio ni pitati za razloge ovakvog sinova postupka. Rekao je, „razgovarat ćemo kad se vrati“.
Isto to je rekla majka jednog 21-godišnjeg Hrvata u Bad Homburgu, koji je nestao i nije se nekoliko dana javljao roditeljima. Tek kad su mediji počeli pisati o njegovu nestanku, a vijesti se počele širiti društvenim mrežama, majka je doznala gdje je.
– Ništa ga ne pitam, bitno mi je samo da je živ i zdrav – rekla je.
Na kraju priče, to i jest najvažnije. No, ostaje pitanje: zašto mladi ljudi odlaze od kuće, a nikome se ne javljaju? Zar nimalo ne pomisle na bol i brigu koju priušte roditeljima?
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
Želite li se pretplatiti na tiskano izdanje hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix Magazin, možete to učiniti:
putem e-maila: revelin.media@gmail.com
telefonom: +49 (0) 69 34 878 1400
faksom: +49 (0) 69 34 878 1409
ili putem linka ONLINE PRETPLATA
