Najmanje dvanaest eura na sat za sve – ideja je koja stoji iza obvezne minimalne satnice u Njemačkoj. Ali to ima svoje nedostatke. Poslodavci imaju trikove kojima mogu minirati minimalnu satnicu.
Utorak ujutro u Frankfurtu: vozila carine su na putu prema jednom od najvećih gradskih gradilišta – kreće racija agencije za financijski nadzor nad ilegalnim radom.
‘Istražujemo sumnju u kršenje ugovora o radu’, kaže Arne Niestrath iz glavnog carinskog ureda u Frankfurtu za Tagesschau.
Morat će prekontrolirati 260 ljudi, kao i vodstvo gradilišta. Na licu mjesta prvi korak je prikupljanje svih osobnih podataka i provjera građevinske dokumentacije.
Kasnije će nadležnima trebati dani da ih procijene, ako su ih uopće sve snimili. O kontroli na gradilištu brzo se pročuje pa radnici ‘nestanu u neko skrovište’, objašnjava Niestrath i dodaje: ‘Oni se ovdje snalaze bolje od nas.’ Frustracija odjekuje dok to govori.
Antonio (ime su promijenili urednici) je jedan od radnika koji se ‘snalazi’ na gradilištima. Ne želi reći gdje je radio, kao ni svoje pravo ime. Jedan je od rijetkih koji je na kraju ipak pronašao put do savjetovališta Poštena mobilnost.
Ono je namijenjeno radnicima iz istočne i srednje Europe, a povezano je s Njemačkim savezom sindikata. Daje informacije o radnim pravima i pruža podršku u slučaju sukoba. Antonio još ne zna ima li hrabrosti tražiti svoja prava od poslodavca.
Antonio nikad nije uhvaćen u carinskoj kontroli. Misli li on da je to dobro ili loše? Ne zna. Nema ugovor o radu, nema određeno radno vrijeme. I nije plaćen po satu, nego po kvadratu. Ekstrapolirano na njegovo radno vrijeme, to ponekad iznosi 3,50 eura, ponekad pet eura po satu. No tada priznaje da mu je inspekcija ‘možda pomogla’. Ali kontrole su se smanjile u posljednjih deset godina: diljem zemlje s gotovo 63.000 na gotovo 53.000 godišnje. Jedan od razloga je nedostatak osoblja i kontrolora.
Ali to nije sve, kritizira Frank Buckenhofer, odgovoran za carinu u policijskom sindikatu. On kaže da je carina ‘skrpana’ od svega i svačega te na terenu nema pravog utjecaja, stoga poziva na sveobuhvatnu financijsku policiju s odgovarajućim ovlastima.
Kršenje minimalne satnice rijetko dolazi samo. Utaja poreza, isplate plaća na ruke i neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje najčešći su prekršaji.
Prema istraživanju Njemačkog instituta za ekonomska istraživanja (DIW), između 750.000 i više od tri milijuna zaposlenika prevareno je za svoj novac.
‘Raspon je jako širok jer je ilegalne aktivnosti teško zabilježiti’, kaže Johannes Seebauer iz DIW-a. Osim toga, od uvođenja minimalne satnice zapravo je povećan broj poslova u sektorima s niskim plaćama, što pogađa zaposlenike, studente, umirovljenike i ljude koji ne govore njemački.
Za Antonija prekršaji poslodavca znače manje doprinosa za mirovinsko, manje bolovanja, manje regresa. Barem službeno. Za regres nikad nije čuo, a u slučaju bolesti nije mu se isplaćivao novac. Sada želi potražiti drugi posao na gradilištu. Ovaj put želi paziti na svoja prava. Neće mu biti teško naći nešto novo jer su radnici poput njega prijeko potrebni.
Digitalno snimanje ne bi onemogućilo varanje na minimalnoj satnici, ali bi ga otežalo. To pokazuju primjeri poput onog iz pivovare u Oberurselu. Prijavljuje se svatko tko je počeo raditi – bio stalni, bio privremeni radnik. Uz ukupno gotovo 80 zaposlenih, digitalni sat donosi samo prednosti za iznajmljivača Thomasa Studanskog: ‘Prije su uvijek bile rasprave u stilu ‘bio sam tu toliko i toliko dugo, radio sam toliko i toliko’. Toga više nema.’
Tako bi trebalo biti posvuda, ali daleko je od toga u Njemačkoj. Samo deset eura u gotovini umjesto dvanaest eura minimalne plaće – i ne samo u ugostiteljstvu i građevinarstvu.
Fenix-magazin/IK
