Danas bi Europa trebala obilježiti, prema odluci zajedničkih institucija europskih država, Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima.
Piše: Marko Ljubić
Uz ovo totalitarnih je dopisano i “autoritarnih”, što je u samome startu, kao i svemu prevarantskom, ostavilo prostor najšire interpretativnosti do mjere tumačenja i ponašanja da je i stvarna realna ljudska žrtva u svakom trenutku po potrebi i za potrebu manipulacije mogla postati zločinac, a zločin opravdan i moralan.
Gdje je tu Hrvatska danas? Upravo u ovom ružnom prostoru manipulacije.
Evo primjera: Nikola Štedul je umro u Zagrebu u ožujku 2022. godine, živio je hrvatski san i viziju od djetinjstva do zadnjeg daha, bio je živući simbol otpora i nepopustljivosti zlu, ali i zločinačkog rukopisa jugoslavenskog komunističkog režima koga danas zagovornici slobode, demokracije, ljudskih prava, tolerancije, inkluzivnosti i svega sličnoga, zajedničkim nazivnikom nazivaju – antifašističkim poretkom, tako i pronose njegovu zloćudnost kao europsku vrijednost. I nastavljaju ubijati sve što nisu uspjeli od 1990. pa do 1998. godine.
Kolinda Grabar Kitarović, predsjednica Reoublike je na današnji dan par godina ranije odlikovala Nikolu Ŝtedula za životno djelo, a on je, već umoran, bolestan i iscrpljen dugogodišnjom borbom s fizičkim ranama koje mu je ostavio jugoslavenski ubojica Vinko Sindičić 1988. godine, prkosno, staračkim glasom Predsjednici i odabranim nazočnima, među kojima sam imao čast biti na njegov poziv, rekao:
“Gospođo Predsjednice, ja nisam žrtva, ja sam pobjednik, ja pripadam pobjedničkom narodu!”
Nitko u dvorani nije izdržao da nije zadrhtao, nije ni Predsjednica, čuli su se glasni jecaji. Bila je to poruka velikog hrvatskog borca i pobjednika, svjesnog da Hrvatska niti iz bliza nije onakva kakvom su je toliki istinski mučenici i vizionari zamišljali.
Ali, tu je. Naša je. I nije antifašistička. Ni fašistička. Danas osjećam snažnu potrebu podijeliti ovo s vama dragi hrvatski ljudi jer je, uz to što je uspomena na običnog velikana, mog prijatelja i u mnogim stvarima mudrog učitelja, možda i najpotrebniji savjet Hrvatskoj.
Nikoline riječi, ali i sudbinu njega i njegove obitelji danas treba istaknuti, ne zato što je jedini, nego zato što Nikola nikada nije pristao biti žrtva ispred beskrajnog ljudskog toka davanja života i svega što su milijuni imali kroz povijest, ideji hrvatske slobode.
Mi nismo žrtve, mi smo pobjednici. A u kakvoj realnosti i danas?
Evo u kakvoj.
Nakon što je u Škotskoj odslužio zatvorsku kaznu za pokušaj ubojstva Nikole Štedula, ubojica Vinko Sindičić je na zahtjev Hrvatske i pod optužbom za ubojstvo, koje se nije moglo dokazati i koje vjerojatno nije učinio, a bez optužbi za ubojstva koja je učinio i koja su se lako mogla dokazati, izručen Hrvatskoj.
Praktično, uz državnu podmuklu pomoć na slobodu, jer mu se nije više moglo suditi za bilo što ako nije upisano u zahtjev za izručenje.
Nikola je protiv Sindičića još 1998. godine pokrenuo građansku parnicu za naknadu štete. Sud u Rijeci je relativno brzo odobrio Nikolin zahtjev. Sindičić je u Rijeci i Hrvatskoj posjedovao bogatstvo u nekretninama i proces naplate odštetnog zahtjeva je trebao biti rutina.
Nikola Štedul je umro ne dočekavši to. Stjecajem okolnosti znam da je nakon formalne sudske potvrde Nikolinog zahtjeva uslijedila takva igra, takvo ružno i nezamislivo poigravanje države s pravom, pravdom i moralom, s ljudskošću i slobodom, i takva besramna zaštita zločinca i njegovih osobnih, ali po svemu i interesa strukture, koja je naslijedila zločinačku ideju i ozakonila tu ideju u Nikolinu pobjedničku Hrvatsku, da bi se upravo taj slučaj morao isticati i proučavati kao primjer realnoga stanja današnje vlasti, odnosa u zemlji i stanja državnosti, pogotovo u kontekstu lažnih vrijednosti koje ističu i vlast, i oporba, i ljevica, i desnica, te najrazvikaniji “borci” za Hrvatsku.
I “žrtve” koje tezgare svojom “žrtvenošću”.
Poklonimo se danas Pobjedniku, ali ne suzom za njim, jer Nikola nije javno plakao, nije tražio suze, ni milost, niti su njegova supruga i njihove kćerke plakale nad svojom sudbinom.
Pobjednici zaplaču samo pred činjenicom da ljudi kojima su spremni žrtvovati život nisu u stanju žrtvovati trenutak komoditeta i pronaći hrabrosti javno pitati – kakva je to vlast i država, koja obilježava ovakav dan a njen poredak više od dvadeset i sedam godina službeno a podmuklo štiti ubojicu, pokušavajući ubiti pobjedničku simboliku žrtve i riječi.
Ja nisam žrtva, ja sam pobjednik i pripadam pobjedničkom narodu. Razmislimo o ovome.
Sudjelujemo li šutnjom i nečinjenjem, doprinosimo li lažnom virtualnom borbom i prizemljenjem istinskog patriotizma na pokušaje stjecanja lajkova u “borbama” protiv nesretnih javnih kreatura, obezvrijeđivanju statusa pobjednika!?
Sjetimo se danas priča i šaputanja iz našega djetinjstva, slika iz nedavne prošlosti, tolikih običnih velikih ljudi i njihovih djela, koje je Nikola riječima – ja nisam žrtva, ja sam pobjednik, nadvladao i dao nam zavjet.
Nikola, hvala Ti.
Fenix-magazin/MD/Marko Ljubić
