Peter Kaiser (44) iz Freiburga je invalid radi osam sati u radionici za osobe s invaliditetom i prima mjesečnu plaću u iznosu od 262.76 eura. Kaže: Nije šala, ovo je gorka stvarnost.
Peter je u razgovoru za njemački Focus otkrio koliko su invalidi koji rade u nepovoljnom položaju te kako im je niska plaća.
– Mjesečno 500 eura? To je san mnogih od više od 310.000 osoba s invaliditetom koje rade u oko 700 radionica diljem zemlje, a samo vrlo malo njih uspijeva doći na redovno tržište rada. Vjerojatno će to ostati samo san, rekao je Kaiser.
Spontano se pitate: Što je učinio čovjek koji svaki dan ustaje u šest, marljivo radi, osam sati, bez pauze za doručak i ručak, od ponedjeljka do petka, godinama? Pa nije učinio ništa loše. Nije imao sreće.
Peter je bio dijete kad je pretrpio teško oštećenje mozga nakon što ga je udarilo vozilo. S devet godina je pretrčao ulicu i na semaforu mu je bilo zeleno. Vozač koji je promašio crveno jednostavno je nastavio i udario dječaka. U sudaru je Peter Kaiser teško ozlijeđen. Udario je glavom u haubu automobila, a potom i na asfalt. Neko vrijeme je proveo u komi, bio u životnoj život, prošao operaciju, a liječnici su dijagnosticirali tešku traumatsku ozljedu mozga. Trebala mu je vječnost da ponovno stane na noge. Morao je sve ponovno naučiti, govoriti, pisati, trčati, otići na toalet.
I dan danas se bori s posljedicama oštećenja mozga. Često ima problema s pronalaženjem pravih riječi i mora duboko “kopati” po sjećanju. Lako se umara, brzo gubi koncentraciju, ima grčeve u mišićima i epileptične napadaje. Njegovi pokreti nisu uvijek dobri. Za mnoge stvari treba mu više vremena nego drugim ljudima.
Peter Kaiser je još kao dijete dobio najteži stupanj invaliditeta. To znači da ima pravo na neke pogodnosti, ako se uopće može govoriti o prednostima u takvoj sudbini. Dobiva tjedan dana dodatnog plaćenog godišnjeg odmora i uživa posebnu zaštitu od otkaza.
S druge strane, nije mu priznata razina skrbi jer nije zadovoljavao klasične kriterije. Može se sam obući, oprati, jesti i otići u supermarket. Nije ni psihički bolestan, ni mentalno oštećen.
Peter Kaiser je sretan što može raditi. Rad u radionici za osobe s invaliditetom daje mu podršku i strukturu. Osjeća se potrebnim. Nekako. To je jedna strana. Trenutno u rukama drži drugu stranu: Njegov platni list.
Satnica manja od 2 eura
262 eura i 76 centi. Zapravo nevjerojatno. Satnica manja od dva eura. Peter Kaiser i dalje je jedan od onih koji zarađuju najviše zahvaljujući individualnim naknadama. Prosječna plaća u njemačkim radionicama za osobe s invaliditetom je oko 220 eura mjesečno.
Je li to pošteno? Je li to ono što je društvo, ono što je država spremna potrošiti na najugroženije? Možete li, trebate li ovako postupati s teškim invaliditetom? Iskazuje li im to poštovanje i uvažavanje?, pita se novinar Focusa.
– To je prilično malo, kaže on u intervjuu za FOKUS online. Na pitanje koliko bi želio, odgovara: “Ne želim pretjerivati. Ali mislim da bi 500 eura mjesečno bilo super.”
Zaposlenici radionice moraju proći birokraciju uključivanja
Političari uvijek nalaze razloge zašto su plaće ovako niske i zašto se ne mogu dići na, recimo, zakonsku minimalnu plaću – iako ljudima sve poskupljuje, hrana, energenti, grijanje, autobusi, vlakovi.
Ne kritiziraju se tek od danas niske plaće u radionici i cjelokupni sustav plaćanja. Pogođeni i stručnjaci već dugo traže propis koji istinski vrednuje rad osoba s invaliditetom. A ujedno ih sprječava da budu ovisni o daljnjim socijalnim davanjima od države.
Nema pravo na državnu potporu
Peter Kaiser kaže da nema pravo ni na državnu potporu. Sve mora sam platiti. Najam, struja, kupovina, odjeća, izleti. – Nakon nesreće u djetinjstvu dobio sam odštetu, kaže.
Veliki iznos za ono vrijeme. Ali to mu mora biti dovoljno za ostatak života. Vlasti računaju novac kao “bogatstvo”, kao da ga je naslijedio od bogate tetke ili dobio na lutriji. Bilo je to njegovo pravo. Bio je žrtva. Dijete koje je ne svojom krivnjom zatekla katastrofa i za dlaku izbjeglo smrt.
Mjesec za mjesecom, Peter Kaiser isplaćuje sebi određeni iznos kako bi spojio kraj s krajem. Njegove plaće u radionici nešto manje od 263 eura – ne mnogo više od simboličnog dodatnog prihoda.
Ovaj 44-godišnjak živi sam u stanu sa svoje dvije mačke Mogli i Maili. Ako mora ići nadležnima ili neurologu, ovisi o potpori. Sestra i majka mu pomažu koliko mogu.
Fenix-magazin/MD
