Kada je prije točno godinu dana Ehrenfried Schultheiß prvi put nazvao Hrvatsku katoličku zajednicu u Mainzu, nitko nije mogao pretpostaviti kakva će se divna suradnja pokrenuti i koliko će dobroga od tog čovjeka biti učinjeno Hrvatima u Hrvatskoj, piše za Fenix-magazin Marija Lovrić Holenda.
Schultheiß je želio pomoći djeci u Hrvatskoj koja trebaju pomoć. Tražio je od djelatnika HKZ Mainz da mu pomognu odabrati mjesta u kojima žive djeca kojima je pomoć najpotrebnija.
Ehrenfried Schultheiß (82), njemački je umirovljenik iz okolice Mainza koji se bavi humanitarnim radom. Bio je po zanimanju bankar, a još je pred kraj svoga radnoga vijeka počeo sudjelovati u humanitarnim akcijama.
Počelo s djecom u Bjelorusiji
Sve je započelo davne 1986. godine, kada je u Memorijalnoj elektrani „Vladimir Iljić Lenjin“, poznatijoj kao nuklearna elektrana Černobil, došlo do nesreće u kojoj se zbog loše izrade reaktora i ljudske pogreške dogodila eksplozija u jednom od četiriju reaktora.
Eksplozijom su oslobođene velike količine radioaktivne prašine, koje su nošene vjetrom krenule put Skandinavije, te sjeverne i južne Europe. Kako se elektrana nalazila na samoj 
ukrajinsko-bjeloruskoj granici, vjetar je 70% svih radioaktivnih čestica u samo nekoliko dana odnio prema Bjelorusiji, koja je zbog toga nastradala više i od same Ukrajine.
U sklopu humanitarnih pomoći koje su tada organizirane, nastala je inicijativa da se određeni broj djece u vrijeme školskih praznika na četiri tjedna dovede na odmor u Njemačku, među ostalim i u Mainz.
Schultheiß se, međutim, ogradio od te inicijative, budući da je dovođenje djece, njihovo zbrinjavanje te program koji im je bio nuđen, bio vezan uz velike troškove. Njime se moglo pomoći samo pojedinoj djeci. Smatrao je da se novac predviđen za projekt može puno bolje iskoristiti za pomoć djecu u Bjelorusiji.
Odlučio je pomagati djeci u vrtićima i školama u Bjelorusiji. Smatrao je da je najvažnije djeci od rane dobi razviti ljubav prema knjizi i obrazovanju, a tada će im biti otvorene mnoge mogućnosti. Kroz obrazovanje djeca ne stječu samo određeno znanje, nego šire svoje vidike, uče se prijateljstvu i razumijevanju. Svojim pošiljkama želio je potaknuti njihovu kreativnost od najranije dobi.
To bogatstvo koje djeca tako stječu, ostaje samo njihovo. Oni to sa sobom nose u život, a znat će to iskoristiti i kao odrasli ljudi. U sjećanju će im ostati i vrijeme kad su dobivali lijepe stvari iz Njemačke, znat će kako negdje u svijetu postoje ljudi kojima je do njihove dobrobiti stalo i to će znati cijeniti.
S raznim pedagozima i učiteljima sastavio je listu materijala potrebnih za pedagoški i terapeutski rad. Poticao je da se već u predškolskoj godini djeca uče njemački jezik.
Djecu se nije smjelo opteretiti, već ih podučavati novim vještinama i znanju kroz igru, pjesmu, ples i zabavu. U njegovim pošiljkama može se naći: igračaka, bojanki, slikovnica, pjesmarica, bajki, društvenih igara i deduktivnih igrica, trikoa i lopti, papira, svih vrsta boja, materijala za kreativno stvaranje te mnoštvo sitnog alata za obradu drva i metala.
Tu se nalaze i informacijski materijali o obrazovanju, zdravlju, prometu, zanimanjima, vjeri te o društvenom i obiteljskom životu u Njemačkoj.
Zbog problema s administracijom Bjelorusije, okrenuo se Hrvatskoj
Nakon 20 godina u kojima je redovito slao pomoć u Bjelorusiju, počeli su problemi zbog carinske administracije. Nije mogao pronaći lokalne osobe koje su bile voljne prihvatiti taj dio zadatka, tako da mu je carinske poslove obavljala špedicija koja je to skupo naplaćivala.
Za novac koji je trošio na rješavanje tih problema, mogao je nabaviti još više korisnih stvari. Zato je počeo razmišljati o nekoj drugoj zemlji kojoj bi pomoć dobro došla, a koja je u sklopu Europske unije. Odgovor mu se nametnuo sam po sebi i tako se njegovo zanimanje usmjerilo prema Hrvatskoj.
U prošlogodišnjem razgovoru predstavio je mojoj malenkosti svoj projekt, tražeći moju pomoć u odabiru odredišta. Naglasio je da pomoć želi slati u manje gradove i sela, budući da veliki gradovi nude puno više mogućnosti za svoju djecu. Odabrala sam Slavoniju i napravila rutu od Donjeg Miholjca prema Valpovu.
Pronašla sam okolna sela, njihove vrtiće i škole, te kontaktirala ravnatelje, predstavljajući im njegov projekt. Proslijedila sam im obrasce koje su trebali popuniti generalijama, brojem djece te navesti potrebne materijale koji bi im dobro došli u radu s djecom. Nakon što je Schultheiß dobio popunjene obrasce, krenuo je u prikupljanje.
Nema kompjuter, ni mobitel, ali ima volju i snagu pomoći onome kome treba
Schultheiß nema kompjuter, nema mobitel. Za takve stvari nema ni novaca ni vremena. Često promatra mlade kako sate i sate provode tipkajući po mobitelu, a kad ih zamoli za pomoć, kažu da nemaju vremena. Njemu je vrijeme dragocjeno i stoga nije toliki poklonik tehnologije. Služi se fiksnim telefonom, starim faksom, kopirnim uređajem. I to mu je dovoljno. Ipak, kaže, da Internet ne može u potpunosti zaobići.
Kada dobije „listu želja“ iz vrtića i škola, obrati se svojoj djeci i unucima da mu na Internetu pronađu podatke tvrtki koje se bave proizvodnjom željenih materijala ili njihovim uvozom. Nakon toga telefonski kontaktira tvrtke predstavljajući im svoj projekt, zamolivši ih za dozvolu da im se obrati pisanim putem u kojem će detaljnije predstaviti svoj projekt, a i ujedno im dati vremena da razmisle žele li pomoći.
Potom ih nakon mjesec dana ponovno nazove. Ako od 10 tvrtki tri – četiri pristanu na suradnju, smatra to velikim uspjehom.
U početku uglavnom nije dobivao ništa, a nakon sljedećih poziva stigao bi mali paket. Sljedeće godine stigne veći paket, a već treće godine znale su pristizati palete. Sada već ima tvrtke s kojima redovito surađuje i sve ide znatno lakše.
Tvrtke s kojima surađuje nisu samo iz Njemačke, nego zove i u druge zemlje njemačkog govornog područja, te Nizozemsku za koju kaže da su ljudi jako ljubazni i spremni pomoći.
Schultheiß radi sam. Nikad nije osnovao udrugu. Budući da je bio član nekih udruga, zna kako one djeluju. Po njemu se puno vremena troši na zasjedanja: „Cijelo jutro zasjedaju i dok dođu do zajedničkog zaključka prođe pola dana. Za to vrijeme ja mogu spakirati tri paketa.“
Pomažu mu šestorica prijatelja koji mu dolaze pomoći kada treba utovariti kamion, te supruga s kojom je već 58 godina u braku i s kojom ima četvero djece.
U Hrvatskoj još nikad nije bio, a pomaže Hrvatima
Ovaj posao ga ispunjava. Uspijeva drugima donijeti radost, a to donosi njemu pričinjava sreću i zadovoljstvo. Na komentare da sve ovo i košta, odgovara s osmjehom da će radije ponekad preskočiti otići na godišnji odmor, a novac uložiti u nešto dobro.
U Hrvatskoj još nikad nije bio.
Najveći problem mu predstavlja naći prijevoznike. Zato i ovim putem molimo naše čitatelje koji putuju kamionom prema Slavoniji da razmotre mogućnost da se i sami uključe i pomognu ovu dobrotvornu akciju premda i dalje marljivo radi, pomalo već traži nasljednika. Svi njegovi prijatelji koji mu pomažu, nisu voljni prihvatiti ovu veliku odgovornost.
Prva pošiljka za Slavoniju otišla je prošle godine za Božić. Druga je pošiljka otišla u travnju. Njegova je garaža već puna i spremna za novu isporuku, no zbog školskih praznika morao je čekati rujan. Zasad na popisu ima 22 ustanove koje primaju njegove pakete, a želi da taj broj još poraste.
Ističe da ga je oduševilo kako su Hrvati pokazali samoinicijativu kad je prilikom zadnje isporuke došlo do nekih tehničkih poteškoća. Samostalno i vrlo brzo riješili su nastali problem.
Premda je već ušao u svoje 80-te godine, jako je vitalan i još uvijek s jednakim žarom marljivo skuplja donacije i pakira pakete za individualne potrebe vrtića, škola i domova za nezbrinutu djecu. Osmijeh na licima djece najveća mu je nagrada. A za sav svoj trud, jednostavno kaže: „Gdje je volja, tu je i put!“
Ehrenfried Schultheiß treba pomoć Hrvata koji imaju mogućnost prevesti pakete za djecu u Hrvatsku. Svi koji imaju tu mogućnost i dobru volju mogu se javiti na broj Hrvatske katoličke zajednice u Mainzu 06131/229 454
Fenix-magazin / Marija Lovrić Holenda
