Ne može čovjek makar ponekad ne pomisliti kako je “svijet otišao k vragu”. A zadnji put kad su to mnogi vjerojatno pomislili je u petak, nakon što su u nekim medijima pročitali vijest kako je “poznata glumica” lažirala svoju smrt.
Gdje je glumila? Nitko ne zna, ali je na nekoliko sati na mnogim portalima bila “poznata glumica”.
Kad se doznalo da je sve izmislila, postala je starleta, iako mnogima nije jasno što taj pojam uopće znači, ali eto, zvuči im negativno.
Nakon što su mnogi povjerovali u smrt jedne mlade žene, počastili je hvalospjevima (jer o mrtvima sve najbolje), “poznata glumica” je “uskrsnula”, javila se i kazala kako je sve izmislila jer je medije htjela dozvati pameti i dokazati ljudima kako prenose neprovjerene informacije.
Dobro, neka joj je i uspjelo, ali koga je htjela dozvati pameti kad je prije nekoliko dana “prošetala” četveronoške ulicama Zagreba dok ju je muškarac vodio na povodcu kao psa?
-To je bio performans, pojasnila je nama neupućenima.
Što je s tim performansom htjela poručiti, vjerojatno, samo ona zna. Neki su to vidjeli kao fetiš te kazali kako im to ne smeta jer svatko ima svoje fetiše.
A nakon što je odradila taj “performans”, nekoliko dana prije nego je odlučila “umrijeti”, “glumica” je na svojim društvenim mrežama objavila fotografije iz bolničkog kreveta i tvrdila kako je doživjela užasnu nesreću u kojoj su joj polomljene obje noge, no ispostavilo se da je objavljene fotografije uzela s interneta.
Što god da je htjela naučiti novinare, svoje pratitelje, prijatelje, ili koga god, u jednom je sigurno uspjela; još je jednom dokazala kako ljudskoj gluposti nema kraja, te da je svijet doista otišao k vragu.
Tugovanje na društvenim mrežama
Dobar pokazatelj su i društvene mreže koje podnose baš sve. Od toliko obrađenih fotografija na kojima su svi lijepi, do toga da se putem društvenih mreža opraštamo od svojih preminulih.
Nedavno me je prijateljica, kojoj je prije nekoliko mjeseci preminula majka, pitala je li pogriješila što na društvene mreže nije stavila nekakav dirljiv status vezano uz majčinu smrt. Kaže, mogu ljudi pomisliti kako ne tugujem.
Nažalost, i hoće, pomislit će to oni koji na Facebooku tuguju, osjećaju se tužno, usamljeno, posebno, emitivno, radosno, ushićeno, itd.,itd. Pomislit će to oni koji bez društvenih mreža ne znaju kako osjećati.
Uvijek sam se pitala zbog čega netko čestita rođendan suprugu, djetetu, materi, ocu…. putem Facebooka? Pa čak i onda kad mu mater i otac nemaju Facebook profil, niti znaju uopće što je to.
Zar ne bi bilo nekako prirodno da odete kod tog slavljenika pa mu zaželite sve sve što mu želite, a u sebi znate kako je to sasvim dovoljno? Čemu još čestitka preko Facebooka?
Od čega mi to patimo? Što točno tražimo, za čime težimo? Možda bi bilo dobro da se s vremena na vrijeme svi to upitamo.
Jer…, život nisu društvene mreže i pet minuta u medijima. Život je kad na trenutak zastanete sa starom susjedom, prozborite pokoju riječ, zajedno se nasmijete i pritom to ne poželite objaviti na društvenim mrežama…
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
