„Sramite se, on je bio iz vaše zemlje“, rekao je nedavno njemački policajac poljskom vozaču kamiona, kad je ovaj mobitelom snimio mjesto nesreće na autocesti koja je upravo odnijela jedan život.
Nekako, u isto vrijeme, javnost je zgrozio muškarac koji je u BiH snimao tragediju koja mu se događala pred očima. Ni u jednom trenutku nije pokušao pomoći unesrećenom, već je nastojao snimiti što bolji video, smijao se, govorio kako ovaj pijan vozi (a nesretni muškarac je tijekom vožnje imao napad zbog zdravstvenih problema), a na kraju konstatirao: „Nije ovaj više živ, ništa od njega“.
Video je podijelio na Facebooku i vjerojatno gledao lajkove i komentare koje prikuplja. Nije se niti na trenutak sjetio obitelji, stare majke ili djece tog muškarca koji je otišao u smrt pred njegovim očima.
Koliko može biti teško samo na trenutak zastati
Samo Bog zna što je onaj Poljak s početka teksta osjećao kad je pokušao snimiti tuđu smrt pred očima. Što je planirao s tom snimkom? Podijeliti je na društvenim mrežama, ili u najboljem slučaju, poslati je privatnim kontaktima. Nije li se on, a i drugi koji isto čine, zapitali „što da tu leži moj otac, mati, dijete… netko moj?“.
Kako je moguće da se ispred dostojanstva mrtvog čovjeka, ili čovjeka uopće, stavlja želja za popularnošću, pa makar i samo na društvenim mrežama?
Kako je moguće da je želja za „dobrom snimkom“ toliko jaka da zatomi sve ljudsko u nama? Kako je moguće da je ta suluda želja „uhvatila“ toliki broj ljudi, da i njemačko Ministarstvo pravosuđa pooštrava zakon koji će omogućiti strože kazne za sve koji mobitelima snimaju i fotografiraju prometne i druge nesreće, djelatnike hitnih službi, i tako ometaju proces spašavanja žrtve?
Gdje je nestao onaj ljudski osjećaj koji nam govori da nam prva pomisao bude „kako pomoći“, a ne „kako snimiti“? Zar smo toliko ogrezli u bezosjećajnosti, pa kad vidimo tuđu nesreću ili vozila hitne pomoći kako jure pod sirenom, ne možemo na trenutak zastati, prekrižiti se i u sebi izgovoriti: „Bože, pomogni onome kome pomoć treba“. Jer, to je najmanje što možemo. Ne bi li to u takvim trenutcima svi trebali osjetiti, nebitno koje smo vjere?
Treba šokirati ljude
Jedan njemački policajac kaže: „Treba šokirati ljude, natjerati ih da shvate da nesreća nije igra, nego gorka stvarnost“. Gorka je stvarnost da i pojedini mediji, iako šokirani, prenose šokantne video snimke koje nikako nisu za prikazivanje. Kroz tekstove koje pišu, osuđuju počinitelja, pritom nesvjesni da nisu ništa bolji od onog snimatelja nad čijim su se videom, trenutak prije objave, zgražali. I kad sve to sagledamo, shvaćamo da nam je društvo u kojem živimo izgubilo osjećaj za vrijednost i ljudsku humanost. Što nam se to dogodilo da život cijenimo prema onome što objavljujemo na raznim platformama društvenih mreža? Uljepšavamo objave, fotografije, namještamo da bi nam drugi pozavidjeli, provlačimo kroz filtere, tek tu i tamo se sjetimo da nema tog tehničkog filtera koji nam može uljepšati vlastitu stvarnost. Jer, taj filter je samo u nama i čovjeku kojem nismo pomogli, a mogli smo.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
