Foto. Bono Žepić

Nije neimaština jedino od čega mladi Hrvati bježe iz Hrvatske, još nešto je puno gore…


Hrvatski političari već godinama tješe građane uvjeravajući ih da je masovno iseljavanje iz Hrvatske tek privremena pojava koju su doživjele sve nove članice Europske unije. Godina za godinom, i evo, prošlo je već pet godina od ulaska Hrvatske u EU, a Hrvati i dalje odlaze, u sve većem broju, svaki put s jačom gorčinom.

Vjerojatno je i hrvatskim političarima muka kad nemaju što drugo reći nego moraju ponoviti odavno izlizanu rečenicu kojom opravdavaju iseljavanje, pa pribjegnu pokoji put izjavama poput “Neka idu ako misle da će im drugdje biti bolje” ili one popularne Plenkovićeve “U Africi bi vapili da imaju standard kakav je u Hrvatskoj”.

Uvjereni su naši političari, ili bar pokušavaju uvjeriti građane da nema brige, jer je kretanje Hrvata dvosmjerno pa će se kad jednom odu i vratiti u domovinu, ako ne uskoro, a ono u mirovinu. Ipak, i ta mirovina u domovini je upitna jer u iseljeništvu smo svjedoci kako odlazak u mirovinu kod prve generacije iseljenika i nije pravilo za povratak u domovinu. Jer nostalgija za domovinom koju su osjećali desetljećima kao da je iščezla spoznajom da su sad slobodni za povratak. Zapravo im je i dalje lakše osjećati nostalgiju za rodnim krajem iz kojeg su ionako gotovo svi mještani otišli, nego tugu za djecom koja su im ostala u tuđini.

Hrvatska stvarnost

Više od brige tko će puniti proračun ako svi odu, jer dnevno Hrvatsku napusti i do 150 ljudi, političare bi trebalo zabrinuti zašto mladi Hrvati zapravo napuštaju državu. Jer nije samo neimaština i loše plaćeni poslovi ono od čega mladi bježe. Još je nešto puno gore – mladi u Hrvatskoj ne osjećaju sreću, nezadovoljni su, frustrirani, gotovo depresivni, a oni koji nisu, odlaze da ne bi takvi postali.

Jedna medicinska sestra u zadarskoj bolnici mi je nedavno kazala: “Moj sin živi u Zagrebu, ima dobro plaćen posao u državnoj firmi, ima i djevojku s kojom se planira ženiti, ima i riješeno stambeno pitanje, ali dat će otkaz i odlazi u Irsku. Ništa mu ne fali, ali nije zadovoljan”, kaže.

A zašto? Zato što joj sin svaki dan gleda nezadovoljne, razočarane, depresivne prijatelje koji su prošli kroz vrata zgrade svog fakulteta s diplomom u ruci puni očekivanja, želje za ostvarivanjem, postignućima, a našli se pred spoznajom da ne mogu baš ništa.

“ Nije vam to samo s društvom i poznanicima mog sina, to vam je tako u cijeloj državi. Kako će jedan mladi čovjek, bilo da je liječnik, ekonomist, inženjer…ostati u Hrvatskoj i ne raditi ništa ili raditi npr. posao dostavljača hrane za nekih tri tisuće kuna? Može li biti sretan i zadovoljan? Može li mladi čovjek biti sretan u Hrvatskoj kakva je danas? Kako je u Njemačkoj?”, upitala me medicinska sestra.
Kako je u Njemačkoj? Dobro – za Nijemce.
Ali, mladim Hrvatima koji u Njemačku dolaze ostvariti svoje snove neće biti lako čak ni kad ih ostvare. Jer, nakon prvog osjećaja sreće, “trgnut” će ih tuga zbog uspjeha kojeg nisu ostvarili u svojoj domovini. I nad tom tugom bi se naši političari trebali zamisliti.

Fenix-magazin/Marijana Dokoza

Više čitajte  u tiskanom izdanju Fenix Magazina na kojeg se možete i pretplatiti putem E-mailafenix@fenix-magazin.com ili na broj  telefona 0049 69 348 781 400

 

Podatke o pretplati možete pronaći na fotografiji ispod ili putem linka ONLINE PRETPLATA FENIX MAGAZIN

pretplata

Pogledajte drugo

HRVATSKI MINISTAR PORUČIO IZ TIVTA: Hrvatska država će pomagati opstanak Hrvata u Crnoj Gori i Boki kotorskoj

Hrvatski šef diplomacije Gordan Grlić Radman rekao je u petak u Tivtu da će država …