Priča o otvaranju arhiva i provedbi lustracije spojila se u jednu i to baš sada uoči lokalnih izbora u Hrvatskoj, što budi opravdanu sumnju u dobre namjere onih koji su sve to pokrenuli. Priča o jednom neuspjelom udbinom atentatu i onome što se događalo nakon toga, može nas puno naučiti.
Za Fenix Magazin/Ante Gugo
U Republici Hrvatskoj zaoštrile su se rasprave i javne polemike o lustraciji. Okidač za to bio je prijedlog Mosta, manjeg koalicijskog partnera u vladajućoj većini, o izmjenama Zakona o arhivskom gradivu. Vlada je taj prijedlog Mosta ocijenila kao manjkav i nepotpun i odlučila sustavno riješiti problem. Ipak, kako ne bi na tom pitanju došlo do narušavanja koalicijske suradnje, HDZ je u Saboru podržao prijedlog Mosta. Radikalnije raspoloženi komentatori po društvenim mrežama, ovakvo su držanje HDZ-a ocijenili kalkulantskim, a nisu bile rijetke ni optužbe da netko u strukturama vlasti ne želi da se arhivi napokon otvore.
Kad sam prije tri godine počeo rad na svojoj knjizi „Oluja koju nismo mogli izbjeći“, koja je u međuvremenu doživjela izdanje na engleskom jeziku i dobro se prodaje na Amazonu, sreo sam se s problemom zatvorenih arhiva.
Povjerljivost partijskih dokumenata
Kako do tada nitko u Hrvatskoj nije puno govorio o problemu zatvorenih arhiva, odnosno o problemu nedostupnosti arhivske građe, nisam imao pojma da u istraživanju za svoju knjigu neću moći koristiti zapisnike Saveza komunista iz druge polovice osamdesetih godina. Opisati proces raspada Jugoslavije i povijesnu neizbježnost nastanka hrvatske države bilo mi je u tom trenutku nezamislivo bez tih dokumenata. To vrijeme sam ipak uspio rekonstruirati zahvaljujući novinskim izvješćima i kroz razgovore sa sudionicima ključnih, ponekad i sudbonosnih događaja. Ipak, činjenica da su nam za izučavanje naše povijesti nedostupni tako važni dokumenti, toliko me se dojmila da sam prve rečenice u svojoj knjizi napisao ovako:
„Cjelina Strogo povjerljivi spisi sadrži 22 knjige i 190 kutija za razdoblje 1981. – 1990. Strogo povjerljivi i povjerljivi spisi sadrže 11 knjiga i 172 kutije za razdoblje 1955. – 1980., dok cjelina Povjerljivih spisa sadrži 18 knjiga i 68 kutija za razdoblje 1981. – 1989.”
Ovo je doslovni citat teksta koji će pročitati svako tko poželi iz građe Komunističke partije Hrvatske – Saveza komunista Hrvatske koja se čuva u Hrvatskome državnom arhivu (HDA), istraživati našu bližu prošlost, odnosno politička zbivanja koja su dovela do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i do početka Domovinskog rata. U daljnjem tekstu stoji kako je povjerljivost partijskih dokumenata i njihova tajnost utvrđena Ugovorom o predaji te građe Hrvatskome državnom arhivu na čuvanje, koji je 1995. godine sklopljen između Socijaldemokratske partije Hrvatske – Stranke demokratskih promjena (SDP) i Republike Hrvatske. Osim u slučaju posebne odluke Arhivskoga vijeća, kojega na zahtjev nekoga tko želi istraživati tu građu može sazvati ravnatelj HDA-a i koje uz suglasnost SDP-a može donijeti odluke o skidanju povjerljivosti s pojedinih dokumenata, cijela ta građa oznaku „povjerljivo” i „strogo povjerljivo” dobila je na rok od 70 godina od dana nastanka, a u slučaju kad se tiče pojedinih osoba, na rok od 100 godina od dana njihova rođenja.“
Hasanbegović je želio riješiti problem temeljito
Dolaskom na funkciju ministra kulture Zlatka Hasanbegovića o problemu zatvorenih arhiva, počelo se više razgovarati. Nekoliko puta sam s njim razgovarao o tome. On nije bio za prebijanje problema preko koljena. Kao povjesničar, svjestan je koliko transparentnost i zakonitost svakog postupka igraju veliku ulogu. Odluke koje donosimo danas nisu prvenstveno zbog nas, nego zbog naraštaja u budućnosti koji će ih preispitivati. Zbog toga je Hasanbegović problem želio riješiti temeljito.
Zanimljivo, njemu tu temeljitost nitko nije uzimao za zlo, kao što se to danas može shvatiti iz pojedinih komentara o tome kako Vlada Andreja Plenkovića također želi sustavno riješiti problem zatvorenih arhiva. To je samo još jedno svjedočanstvo o tome kako su pojedinci u Hrvatskoj spremni paušalno donositi ocjene o nekim postupcima.
Dodatno je ulje na vatru, vezano uz arhive dolila i odluka aktualne Vlade da se formira Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću. Zadaća tog tijela u koje su pozvani naši najbolji povjesničari, filozofi, politolozi i znanstvenici koji se bave pitanjima naše prošlosti u dvadesetom stoljeću, jest da donese sud o tome kakvi su bili politički sustavi pod kojima su Hrvati živjeli, odnosno koliko je koji od njih bio totalitarni, te koja od osoba koje su bili nositelji politike u tim razdobljima zaslužuje biti poštovana, a koja da se nad njom zatvore korice knjiga. Do žestokih rasprava vezano uz osnivanje ovog Povjerenstva, došlo je zbog šarolikog sastava. Na njemu se ispunila ona izreka da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Naime, želeći dati neupitnu nepristranost i neovisnost radu ovog Povjerenstva, što je nužno ako to tijelo želi dati zaključke koje nitko neće dovoditi pod sumnju zbog mogućeg političkog utjecaja ili političke pristranosti njegovih članova, premijer Plenković je pozvao znanstvenike koji zastupaju različite stavove i koji su poznati po oprečnim političkim i znanstvenim stavovima. Umjesto općeg zadovoljstva takvom mudrom odlukom, dogodilo se opće nezadovoljstvo. Nitko nije dobio svoje povjerenstvo i nitko nije mogao likovati i slaviti pobjedu prije nego je povjerenstvo počelo raditi.
Lustracija po načelu počinjenih zločina
Površno gledajući ova dva primjera, lako se dade izreći paušalni zaključak kako Plenković bježi od suočavanja s prošlošću. Ne treba zaboraviti da oni koji to rade neizostavno spominju i lustraciju. Međutim, oni nikad ne govore o kriterijima po kojima bi se lustracija provodila. Kunu se u Tuđmana koji je lustraciju zamijenio pomirbom, pozivaju se na Tuđmanov program koji je bio program uključivanja svih koji su htjeli dati svoj doprinos, najprije stvaranju, a onda i obrani, pa oslobađanju od okupacije hrvatske države, ali sad bi te iste ljude lustrirali. Naravno, u Beogradu i nekim drugim europskim centrima političke moći koji se nikad nisu pomirili s postojanjem samostalne i suverene Republike Hrvatske, danas još i više zbog situacije u BiH, takvi stavovi dolaze kao naručeni. Dovedemo li po političkim kriterijima u pitanje ljude koji su stvarali hrvatsku državu, dovodimo u pitanje i same temelje te države kao i političku platformu na kojoj je ona nastala. Druga priča je lustracija po načelu počinjenih zločina, što uključuje pojedince imenom i prezimenom. To, međutim, traži usvajanje kriterija koji neće biti politički. Kriteriji koji se moraju napraviti da bi lustracija mogla biti provedena moraju biti civilizacijski, moraju biti humani, moraju biti u skladu s postojećim zakonima i europskim dokumentima na koje se Hrvatska obvezala i moraju biti provedivi.
Kao dobar primjer svih problema s kojima se možemo sresti u postupku provedbe lustracije, prisjetit ću se jednog intervjua kojeg sam napravio u proljeće 1994. godine. Koliko mi je poznato to je jedini primjer u povijesti novinarstva da su se na razgovoru s novinarom sreli atentator i njegova žrtva.
Sreli se atentator i žrtva licem u lice
Frane Goreta je bio žrtva koju je UDBA odredila za likvidaciju. Zbog ubojstva jugoslavenskog konzula koji ga je htio vrbovati da postane špijun među iseljeništvom i njihov plaćeni ubojica, on je dospio na listu za odstrel jugoslavenskih tajni službi. Drago Barač je u Njemačku dospio 1977. kao mladić sklon kršenju zakona. Već je iza sebe imao iskustvo boravka u maloljetničkom popravnom domu u Glini, a iz tadašnje Jugoslavije je pobjegao od služenja jednogodišnje kazne zatvora zbog novog kaznenog djela. Uobičajenim kanalima, UDBA je preko svojih djelatnika koji su osobno poznavali Barača stupila u vezu s njim. Najprije mu je bio ponuđen oprost od zatvorske kazne, a kad je on odugovlačio s izvršenjem traženog atentata na Goretu, onda i nagrada od milijun tadašnjih dinara, što je odgovaralo iznosu od oko 100.000 DEM. Na dogovore oko izvršenja atentata, Barač je putovao u Ljubljanu i na Bledsko jezero. Dobio je pištolj i pripadajuće streljivo od dva proizvođača. Upućen je da pištolj napuni naizmjence, metkom jednog pa drugog proizvođača. Tako su naredbodavci iz UDBE htjeli zbuniti njemačku policiju i na mjestu budućeg zločina ostaviti dojam kao da je bilo više izvršitelja. To je već u sebi podrazumijevalo uputu da se u žrtvu mora ispaliti više hitaca, kako bi ubojstvo izgledalo što brutalnije. Prava istina je da je Barač pištolj dobio tek nakon što je naredbodavcima rekao kako ne može obaviti ubojstvo na posebno brutalan način, šipkom ili nekim drugim predmetom kojim je trebao zatući Goretu. UDBA je, osim smrti političkog protivnika, htjela i da ubojstva budu zastrašujuća i da budu opomena svima drugima koji se usude raditi, pisati ili govoriti protiv tadašnjeg jugoslavenskog režima. Iako je Frane Goreta bio fizički vrlo jak, Barač je od UDBA-e dobio tablete za uspavljivanje.
Atentator angažirao drugu dvojicu ubojica, Nijemca i Crnogorca
Goretu je trebao zatući kad ovaj zaspe. Atentator, međutim nije imao hrabrosti izvršiti atentat niti na jedan način, pa je za obećani mu novac angažirao drugu dvojicu ubojica, Nijemca Georga Hubera i Crnogorca Adama Lapčevića. Prilikom izvršenja atentata, Goreta je iz svog pištolja ranio Lapčevića. Sve se odigralo kao u nekom dobro režiranom trileru. Nakon što su prethodno izviđali okolicu oko Goretine kuće u Saarbruckenu, a Barač telefonom provjeravao kad je žrtva u svom stanu, atentatori su 13. prosinca 1980. pokucali na vrata. Čim je Goreta malo odškrinuo vrata i provirio da ih vidi, oni su ga upitali je li on Frane Goreta. Kako su obojica držali desnu ruku u džepu, Goreta je zanijekao i htio je brzo zatvoriti vrata. Jedan od atentatora ga je u tome spriječio stavivši svoje stopalo između vrata i dovratka, a drugi je tijelom udario u vrata. Goreta je jedno vrijeme držao vrata pod pritiskom, a onda je znajući da bi mogli pucati kroz vrata naglo popustio, tako da su atentatori doslovno upali u stan. Za to vrijeme Goreta je skočio u spavaću sobu koja je bila zamračena i dohvatio svoj pištolj koji je stalno držao uz uzglavlje kreveta. Atentatori su bili iznenađeni naglim upadanjem u stan, a Huber je u dnevnom boravku vidio Goretinu sestru Vinku Koljanin i zapucao prema njoj, ranivši je u bedro. U tom je trenutku Goreta zapucao prema njima. Lapčevića je ranio u nadlakticu i grudni koš. Atentatori su počeli bježati, a Goreta je istrčao za njima. Kad je Huber naciljao točno u glavu i povukao otponac, pištolj mu je blokirao, tako da je atentatore umjesto s ceste, policija pokupila u bolnici u Münchenu.
Nije imao hrabrosti ubiti
Svjedočeći o ovom događaju pred saborskom Komisijom za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Barač je ispričao kako je tabletama za uspavljivanje koje je dobio od udbinih naredbodavaca već bio uspavao Goretu i zaručnicu, ali da nije imao hrabrosti ubiti ih. Pričao je i kako je bio ucijenjen da više nikad neće vidjeti ženu i sina koji su ostali u Hrvatskoj (tadašnjoj Jugoslaviji) te kako su mu prijetili da će i sam postati meta kao nacionalni izdajnik ako ne obavi ono što mu je naređeno.
Dakle, kad sam kao novinar dobio priliku suočiti ovu dvojicu ljudi, prvi put nakon atentata koji na sreću nije uspio, nisam želio propustiti tu priliku. Moj izvor mi je rekao da ih može dovesti kod mene, da nitko od njih neće znati da na razgovor dolazi onaj drugi. U tom trenutku sam pomislio da oni žive na različitim krajevima svijeta. Istina je bila puno surovija, ali za ovu priču jako poučna. Frane Goreta i Drago Barač bili su pripadnici Hrvatske vojske. Budući da je bio majstor borilačkih vještina, Drago Barač je bio i instruktor posebnih jedinica.
Atentator i njegova žrtva se rukovali
Znajući za tu činjenicu, članovi saborske Komisije su organizirali njihovo suočavanje i pomirbu. Dogodilo se to u zagrebačkom dijelu redakcije tjednika Nedjeljna Dalmacija. Razgovor je počeo vrlo žučno. Na trenutke je znalo dosta zaiskriti, ali na kraju su se atentator i njegova žrtva rukovali. Nekoliko puta je Barač molio Goretu za oprost i na kraju ga je i dobio. Koliko mi je poznato, danas niti jedan od njih dvojice više nije među živima. Nije živ ni Blagoja Zelić, glavni organizator ovog atentata. Protiv njega je Frane Goreta podnio kaznenu prijavu 1999. godine na temelju Baračevog svjedočenja, ali je Zelić ubrzo nakon toga umro.
Da netko ne bi krivo pomislio, želim se jasno ograditi od mogućnosti kako navođenjem činjenice da je Drago Barač bio pripadnik Hrvatske vojske u Domovinskom ratu želim izraziti stav kako bi on zbog toga, da je živ, trebao biti izuzet od lustracije. Ne želim to zbog nekih drugih slučajeva s kojima bi netko mogao povlačiti paralelu. Ovdje želim naglasiti nešto drugo.
Da Drago Barač nije sam ispričao detalje o ovom atentatu, mi ne bismo znali ni tko su bili njegovi nalogodavci, ni tko je sve još bio u tom lancu od vrha UDBA-e do samih izvršitelja. Postoji još niz drugih radnji, ne samo atentata i ubojstava, koje nikad nisu razjašnjene. Njihovi nalogodavci su bili uključeni u novu hrvatsku vlast na samim početcima stvaranja hrvatske države. Mnogi od njih su zauzimali vrlo visoke pozicije u vlasti. Treba li očekivati da su za sobom ostavili nepročišćene arhive i dokumente koji bi ih mogli kompromitirati?! Mislim da već i činjenica što je SDP prilikom ustupanja arhivske građe državi tražio da to bude nedostupno sve dok postoji i najmanja šansa da bude živ netko od mogućih izvršitelja i naredbodavaca, potvrđuje strah da se među tim papirima možda skriva još neki dokaz. Na drugoj strani, to što je parija državi predala svoju građu tek 1995. godine, svjedoči o tome da je ona najprije bila godinama temeljito češljana i pročišćavana. Zašto ovo napominjem? Svaka brzopleta reakcija vezana uz otvaranje arhiva ili stvaranje zaključaka o kriterijima po kojima se mora provesti lustracija, može napraviti više štete nego koristi. Zašto neki danas ipak agitiraju za lustraciju sad i odmah, bez obzira na nedefinirane kriterije? Jedni zato što ipak nemaju dovoljno informacija da o svemu trezveno analitički promisle, a oni drugi… Prisjetimo se ove priče. UDBA je uvijek nastojala imati svoje među domoljubima.
Ostatak pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je u prodaji na kolodvorima i svim značajnijim prodajnim mjestima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxemburgu…
