Poljaci su nam u velikoj mjeri spasili ovogodišnji turizam! Jedan moj poznanik koji radi s njima, ovako je to opisao: „Poljaci izuzetno vole Hrvate.
Godinama imamo poslovnu suradnju i njihov je napredak strašan u svim pogledima. Ono što im smeta (kao i Česima i Slovacima i Ukrajincima) naša je prepotentnost i određeno omalovažavanje njih, kao turista, kod nekih naših ljudi. Svi oni koji upale automobil i voze 1.500 – 2.000 km i dođu u Hrvatsku, za mene su heroji!“
Istina, uz Poljake su nam došli i Česi i Slovaci i Mađari, čak i sve više Rumunja, Ukrajinaca… Istina je, također, da su nam najviše došli Nijemci i Slovenci, ali ove je godine Poljaka bilo gotovo deset posto više nego prošle godine! Unatoč krizi, unatoč pandemiji, unatoč tome što su nas neke zemlje stavljala na crvene liste, Poljaci su masovno sjedali u automobile i dolazili na Jadran, i još uvijek dolaze.
Kad ih pitate zašto baš u Hrvatsku, uglas će reći da je zemlja prekrasna, da je hrana odlična, da su naši ljudi dobri domaćini, i da se osjećaju sigurno i, naravno, da su autoceste te koje im omogućuju brži dolazak na more. I tako, iz godine u godinu, Poljaka je kod nas sve više.
Nisu to više siromašni turisti
A mi iz godine u godinu slušamo kako se naši turistički djelatnici otimaju za Nijemce, Austrijance, Britance, pa i Amerikance, gledamo izvještaje s njihovih turističkih sajmova, a sad bi, valjda, bilo krajnje vrijeme da se Hrvatska debelo usredotoči na Poljsku i druge istočnoeuropske zemlje, ali poglavito na Poljsku, ogromnu i bogatu zemlju od gotovo 40 milijuna stanovnika. Nisu to više siromašni turisti, i ne samo Poljaci.
Samo pogledajte s kakvim automobilima dolaze. Čak i Rumunji, kojih je sve više, a nisu nam tradicionalni gosti, a sve su bolje platežne moći, jer i kod njih ekonomija raste.
Dogodilo se, zapravo, da su nas bome Poljaci debelo spasili ove godine u turizmu, da mnogi ne ostanu bez neke zarade, da mnogi ne propadnu. Tko se od starijih sjeća, kako smo mi Poljake osamdesetih spašavali od gladi, kako su k nama dolazili u prastarim automobilima s prastarim svakakvim predmetima koje su kod nas prodavali, samo da bi dobili nešto novca za golo preživljavanje kod kuće.
Mi smo ih tada uistinu spašavali i hranili, da bi oni danas postali ekonomska velesila, a mi ekonomski na dnu EU-a, osim što nam je ljepota zemlje ostala ista.
Kakva sramota!
Mi se stalno žalimo što smo sve propatili kroz povijest, što i jesmo. I stalno se vadimo kako nam je posljednji rat nanio mnogo štete, kako je to razlog naše današnje situacije, ekonomske zaostalosti. A da malo zagrebemo svi skupa u poljsku povijest? Što su sve Poljaci prošli? Na kraju, samo treba uzeti 20. stoljeće. Što su im sve prvo napravili nacisti, a onda Rusi? Kakva je Poljska bila kad je pao komunizam? Totalno devastirana država, kao i sve druge države pod moskovskom čizmom. A danas? Prođite samo njihove gradove.
Recimo Varšavu, koja je bila sravnjena sa zemljom u Drugome svjetskom ratu. Pogledajte samo pročelja njihovih zgrada. Onda pogledajte zagrebačka pročelja! U 30 godina od pada komunizma, Zagreb nije uspio riješiti svoja pročelja! Kako sramotno! I strani turisti godinama vele kako su jedan od velikih minusa Zagreba upravo njegova siva, zapuštena pročelja. Kakva sramota za hrvatski glavni grad! No, to je slika i prilika naše politike, našeg vođenja države, grada, lokalne sredine.
Gdje god pođeš u sezoni, sretneš Poljaka
Ali da se vratim na turizam. Evo jednog iskustva i iz Hercegovine, također moj poznanik: „Primijetio sam da godinama najviše stranih gostiju u Hercegovinu dolazi iz slavenskih zemalja, Poljske, Slovačke i malo manje iz Češke. Tu su i Mađari, pa onda zapadne zemlje na čelu s Talijanima. Mi smo te goste totalno zapostavili, ne obraćamo pažnju na njih, niti im pridajemo važnost. A oni, uporni kao Sizif, dolaze i ne odustaju, unatoč našem odbijanju da ih prihvatimo kao ostale zapadne goste.
Gdje god pođeš u sezoni sretneš Poljaka, na malome nekom prijelazu ili u nekoj seoskoj zabiti. I taman kad pomisliš da su zalutali i da su slučajno tu, ma ne, oni to sve obilaze jer se u Hrvatskoj i Hercegovini osjećaju kao kod kuće – to mi prošle godine reče Poljak na kavi kod nas na benzinskoj crpki. On i obitelj godinama dolaze na obalu i obilaze i BiH. Prije su trošili manje, a posljednjih godina vidljivo je da im je standard porastao, voze nova vozila, kupuju u trgovini i sjednu i popiju kavicu u kafiću… Mirni i kulturni, razumiju svaku riječ našega jezika, pravo da vam kažem gosti i kupci za poželjeti!“
Fenix-magazin/MD/Zvonimir Despot
