Neovisno koliko samo preseljenje u drugu državu nosi sa sobom tegobu, pogotovo kada je riječ o ljudima srednje životne dobi, isto tako miješa se s onom radošću jer se preseljenjem spaja obitelj. Trebao je to biti divan početak za Hrvate iz Bosne i Hercegovine, koji su došli živjeti u Njemačku kod svog sina. No, ne biva uvijek kako čovjek želi i sniva, piše portal Hercegovka.net.
D. A. (podaci poznati redakciji) nije željela gubiti vrijeme i odmah je krenula u potragu za poslom. Kako nije znala ni riječi njemačkog jezika, ponuda koju je dobila od, kako ona kaže, “naših ljudi”, koji žive i rade u Münchenu, učinila se sjajnom prilikom.
Tvrtka je bila njemačka, ali posrednica pri zapošljavanju bila je agencija koju su vodili ljudi iz Bosne i Hercegovine na čelu s G. M.
S radošću je prihvatila najteži posao jer je bila svjesna da bez znanja jezika u zemlji u koju je došla ne može puno birati.
Željela je samo što bolje odraditi svoje zadaće i sasvim logično da za to bude plaćena. Međutim, muke su tek krenule.
Već prvi dan osjetila je nelagodne situacije, u kojoj je bila ismijavana, ponižavana od radnih kolega. Vjerovala je da je to samo u početku i da će se situacija popravit. Ne, samo da se nije popravila već je svakim danom bivala se gora i nepodnošljivija. Uvrede su se povećavale kao i broj prekovremenih radnih sati.
Toliko je bilo teško da je D. A. svaki puta pred vratima svoje tvrtke zastala, prekrižila se i zamolila dragog Boga i Gospu da joj daju snage da izdrži. Svojima doma nije ništa govorila, iako su primijetili da je počela naglo gubiti kilograme i vraćati se posve beživotna s posla. Kada bi ju pitali što se događa, odgovara bi da se još nije priviknula na novu zemlju, na nove ljude i da posla ima malo više. Ukućani su to prihvatili kao istinu, iako je sve to bilo daleko od istine.
– Ne mogu niti pobrojati koliko i kakve uvrede i poniženja sam doživjela. Posao koji smo trebale obavljati ja i moja kolegica od 7 do 9 i 30, ostavili su da radim sama ja, i sve to da završim sat ranije. Kolegica koja je trebala da mi pomaže, hodala je za mnom i samo ponavljala “schnell, schneller, ..”. U tomu su joj se priključivali i drugi uz smijeh i izrugivanje. Kako prvi dana nisam ni znala što to znači dok nisam pitala svoje doma, pa su mi rekli nisu rekli da to znači da radim brže. Bila sam zbunjena i uplašena, jer sam radila nestvarno brzo i stizala radeći za dvije osobe. Odlučila sam i dalje šutjeti i ne govoriti ništa svojoj obitelji, prisjeća se D. A. traumatičnih trenutaka.
Iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, situacija je postajala sve gora, iako se isprva činilo da ne može gore od samog početka.
– Godinu dana sam radila nakon posla svog i Mini Job za ženu koja nije dolazila na posao nikako, ja sam za nju to odrađivala. Doslovno sam godinu dana taj posao radila besplatno, a novac je uredno drugoj ženi stizao na račun. Kako su moji doma u to vrijeme bili na poslu, nisu mogli znati da sam toliko odsutna. Kada bi došlo vrijeme plaće, bilo je vidno da nisam plaćena za svoj rad. I ono najgore kao poniženje, pokupili bi ostatke hrane koju su drugi jeli i stavili ih u vrećicu i kroz smijeh govorili da ponesem doma da imamo što da jedemo jer nisam dovoljno zaradila. Nisam to željela uzeti, ali bi mi ugurali u torbu, govori za portal D. A. vidno potresena dok se sjeća tih scena.
Nakon godinu dana terora, muke i poniženja, smršavila 15 kg i završila na infuziji. Bila je svjesna da više ne može kriti od obitelji kroz što sve prolazi.
– Kad sam završila na infuziji i vidjela da se pored najbolje volje ne mogu boriti više s njima, bolje rečeno da ne mogu trpjeti više sva poniženja, odlučila sam reći svojima. Naravno, bili su šokirani i uznemireni što to nisam rekla odmah i zašto sam trpjela toliko dugo. Moji su odmah sljedeće jutro otišli u moju firmu i ispričali što se dogodilo. Glavni šef (Nijemac) i voditeljica su odmah dobili otkaz dok su ostali sudionici dobili opomene, a ja sam tada dala otkaz, kazala je D. A na kraju.
No, sve priče koliko bile teške na kraju imaju sretan kraj. Svakoga jutra dok bi D.A išla na posao, prolazila bi pored ureda koji je bio smješten do njene firme. B. V. bi ju tako promatrao i vidio da je svakim danom sve lošije i lošije, a pogotovo mu se urezalo u sjećanje, kako bi svaki puta prije nego zakorači u firmu, zastala i prekrižila se, pogledala u nebo i ušla. Na kraju se upoznao s njom i njenom obitelji i ponudio D. A. posao na kojemu radi petu godinu. Tu je poštovana, cijenjena i adekvatno plaćena za svoj posao. Još uvijek stane i ispred vrata nove firme, ali ovoga puta da zahvali Bogu prije nego krene radosno na posao, piše Hercegovka.net.
Fenix-magazin/IK/Hercegovka.net
